Bombardovanjem Savezne Republike Jugoslavije /SRJ/, koje je od 24. marta 1999. godine trajalo neprekidno 78 dana, zapadne zemlje su pucale same u sebe, jer su se posljedice tog varvarskog čina Amerike i njenih satrapa kao bumerang reflektovale na međunarodne političke odnose, smatra pilot aviona "antonov" Ljutomir Rundić.

Rundić kao letač i učesnik odbrane svoje zemlje, koji je u više navrata nekim čudom i srećom preživio divljačko bombardovanje, rekao je Srni u Loznici da je narod zajedno sa vojskom ove zemlje prošao kroz neviđenu golgotu zločinačke NATO agresije tokom bespoštednog skoro tromjesečnog bombardovanja nedužne Jugoslavije koja oružano nije napala nijednu zemlju.

Rundić je, povodom 24. marta – Dana sjećanja na početak NATO bombardovanja, naglasio da se prvi put u istoriji UN dogodila agresija na jednu suverenu zemlju, u ovom slučaju Saveznu Republiku Jugoslaviju bez odobrenja te svjetske organizacije.

- Tog 24. marta letačka posada aviona 'antonov' cijeli dan je letjela prevozeći rakete na aerodrome Lađevci kod Kraljeva i Ponikve kod Užica, da bi naveče istog dana sletjela na matični aerodrom Batajnicu - prisjetio se Rundić, pilot u penziji.

Ističući da im je pri slijetanju naređeno da avion prizemlje pored tornja, što su i uradili, iako im je bilo čudno zašto baš tu što nije bilo uobičajeno, Rundić je rekao da ih je na aerodromu dočekala zloslutna tišina, dok su sva aerodromska svjetla bila pogašena.

Prema njegovim riječima, dobili su informaciju da je aerodrom evakuisan i da se očekuju udari NATO avijacije, pa su bili prinuđeni da ostanu na aerodromu, odnosno u aerodromskom skloništu.

- Jedan broj starješina već se nalazio u skloništu, dok sam ja sa još dvojicom pilota sjedio pored ulaza u sklonište razgovarajući i često upirući pogled u nebo. Bilo je oko 20.00 časova kada su dva lovca 'mig-29' poletjela, što smo prokomentarisali da je vjerovatno počeo napad čim avioni polijeću u presretanje - naveo je Rundić.

Sjećajući se da se odjednom iznad Nove Pazove pojavila neka letjelica sa uključenim farom za slijetanje, Rundić je rekao da su pomislili da se jedan od aviona vraća, te da su se u tom momentu ugasila svjetla na letjelici kada su joj najpotrebnija pri slijetanju.

- "Nije to avion, to je raketa" - viknuo je jedan od starješina, što je bio dovoljan razlog da svi uskočimo u 'rupu' - naveo je Rundić i dodao da je u tom trenutku raketa "tomahavk" razorila hangar eskadrile, od čije eksplozije su svi popadali po podu, jer se ulaz u sklonište nalazio nekih desetak metara od mjesta udara.

On je dodao da se raketna kanonada tu veče nastavila dugo u noć.

Podsjećajući da je u skloništu bio totalni mrak, Rundić je rekao da je neko od prisutnih uključio akumulatorsku sijalicu za "noćni start" koja je obasjala prebledjela, preplašena i prašnjava lica od zemlje i prašine koja se sručila po njima.

- Imali smo te noći mnogo sreće što raketa nije pogodila nekoliko metara bočno od hangara, jer... - sjeća se Rundić, ne želeći da dovrši započetu misao.

On je pojasnio da raketa "tomahavk" ima dva motora, jedan krstareći koji se automatski odbacuje kada ugleda metu i gasi reflektor, dok se sa drugim motorom obrušava na cilj.

Rundić se sjeća da su u skloništu ostali negdje do ponoći, kada su eksplozije počele da jenjavaju.

- Izlazeći iz skloništa, prizor je bio stravičan. Hangar koji se nalazio pored zgrade sa objektom za smješaj tehničkog sastava bio je bukvalno 'oduvan', kao i krov zgrade eskadrile. Cio aerodrom je gorio, mnogi avioni su bili oštećeni, a nijedan hangar u nizu prema Batajnici nije bio čitav - rekao je Rundić.

Prema njegovim riječima, krenuli su prema tornju, koji za divno čudo nije bio oštećen, ali su išli oprezno samo betonskim površinama zbog kasetnih bombi za koje su pretpostavljali da su ih zločinci sijali po aerodromu.

Prevoz starješina u najvećoj tajnosti

Izvršavajući još jedan u nizu mnoštva letačkih zadataka, Rundić je rekao da su 26. marta 1999. godine dobili zadatak da se izvrši prevoženje starješina visokih vonih činova do Podgorice u najvećoj tajnosti i sa potpunom "radio tišinom" zbog kontrole neba NATO avijacije.

- Takav let je nazivan 'brisanac na maloj visini' koji je podrazumijevao da se vodi računa o dalekovodima, drveću i konfiguraciji terena, te da svi otvore `četvore oči` da se nešto ne zakači - rekao je Rundić i naglasio da se na tom letu moralo paziti i na domaću protvvazdušnu odbranu sa kojom u većini slučajeva nije finkcionisao sistem veza, jer su NATO bombarderi fizički pokidali komunikacione sisteme.

Podsjećajući da je avion letio brzinom od 520 kilometara na čas, prateći teren gotovo "zalijepljen" za tlo, Rundić je rekao da se let odvijao bez problema, ali da je uvijek postojao onaj "crv sumnje" da neki umorni rezervista nije čuo naređenje savog starješine da ne puca.

Prema Rundićevim riječima, kapetan je vješto upravljao "grdosijom" koja ima raspon krila 29,2 metra, dužinu 23,8 metara, visinu 8,5 metara, dok je bez tereta težak skoro 20 tona.

- Najveća opasnost za let bio je kanjonom Morače i dodatni strah da li će pri preletu brdskog dijela maršrute radari sa nosača aviona u Jadranskom moru otkriti let -  prisjetio se Rundić i dodao da je avion gotovo cijelu maršrutu bio u položaju "nož", mijenjajući čas lijevi čas desni nagib, prateći tako strme stjenovite padine i klance rijeke Morače.

Rundić je rekao da mu je kasnije jedan kolega iz klase uz pivo priznao da mu se činilo da nikada nije bio bliži smrti nego tada.

- Avion je 222 kolometra preletio za 27 minuta na visini sa koje dok gledaš na teren ispod sebe bole oči od brzine smjenjivanja slika i pejsaža - rekao je Rundić i dodao da se avion sa uspješno obavljenog zadatka odmah vratio na aerodrom Surčin.

Rundić je rekao da je ovo samo dio drame na granici života i smrti koju je sa kolegama pilotima na zadacima preživljavao za vrijeme NATO bimbardovanja.

On je naglasio da će o zarobljavanju stranih novinara kod mjesta gdje je srušen "nevidljivi" američki avion reći nešto više na dan završetka NATO bombardovanje koje je odnijelo hiljade života nedužnih ljudi i uništilo infrastrukturu jedne suverene zemlje, čije stanovištvo i dalje osjeća i zdravstvene i materijalne posljedice.

Piše: Milorad Gutalj