Za pravoslavne hrišćane u toku je pripremni period od četiri sedmice pred Veliki ili Vaskršnji post - prva je nedjelja o mitaru i fariseju, druga o bludnom sinu, treća mesopusna i četvrta siropusna.

Ovim Crkva nastoji da, ukazujući posebno na značaj molitve, pokajanja, smirenja i ljubavi prema bližnjem, te postepenim odricanjem od mrsne hrane, vjernike i duhovno i tjelesno pripremi za najznačajniji post u godini.

Prve pripremne sedmice na liturgiji se iz jevanđelja čita poučna priča o mitaru, odnosno cariniku i fariseju. Carinik je svjestan svoje grešnosti, u molitvi se iskreno kaje i time stiče smirenost, jednu od najvažnijih hrišćanskih vrlina. Nasuprot njemu je farisej - poznavalac svih vjerskih propisa koje ispunjava, ali samo u spoljašnjoj formi, osuđuje druge, a veliča sebe, pa je on simbol gordosti, koja je, prema učenju Crkve, početak svakog grijeha.

Sedmica iza nedjelje o mitaru i fariseju je trapava, što znači da se ne posti u srijedu i petak, između ostalog i zbog toga što Crkva i na taj način izobličava gordost farisejevu, koji se hvali da redovno posti dva puta sedmično.

Profesor Bogoslovskog fakulteta "Sveti Vasilije Ostroški" u Foči protojerej-stavrofor Nenad Tupeša kaže da, od četiri posta u godini, jedino Vaskršnji ima ovu specifičnost da mu prethode četiri sedmice pripreme, čime Crkva na pedagoški način priprema vjernike za veliku tajnu četrdesetodnevnog posta - za hodanje po pustinji pokajanja.

Tupeša navodi da Gospod preko jevanđeliste Luke saopštava da je carinik iz hrama kući otišao opravdan, a ne farisej, koji se hvalio da posti dva puta u sedmici, da daje desetak od svega i da nije kao ostali ljudi i kao grešni carinik.

- A carinik je jedino znao da je nedostojan i govorio je: `Bože, milostiv budi meni grešnom` i on je otišao opravdan kući, a ne onaj koji je tobože formalno ispunio zakon. Ovom pričom nas Crkva u prvoj pripremnoj nedjelji pred Časni post uči o ispravnoj molitvi - da li ćemo sa gordošću i nadmenošću da se obratimo Bogu zato što smo tobože ispunili nešto što se traži u zakonu i time se hvaliti da smo bolji od ostalih, naših bližnjih, ili ćemo u smirenju kao carinik priznati svoju nedostojnost, ogrehovljenost svoje prirode i moliti se da Gospod bude milostiv nama grešnima - objašnjava Tupeša.

Prema njegovim riječima, svaki čovjek u sebi može da prepozna unutrašnje lomljenje između ova dva primjera i načina života.

- To su izazovi pred ljudskim bićem, koje s jedne strane želi da ispunjava ono što se od njega traži, ali ga to ispunjavanje nadima. I ovaj drugi dio, a to je da čovjek, iako je svjestan da nije ispunio ono što se od njega traži, pokazuje izvjesno smirenje pred Bogom - kaže Tupeša.

U drugoj nedjelji bludnoga sina čita se priča o ocu i dvojici sinova od kojih jedan traži dio imanja, odlazi u daleku zemlju i sve potroši.

Kada je sin došao do beznađa, sagledavši svoju sopstvenu propast, proradila mu je savjest i odlučio je da se vrati očevom domu, da ga zamoli da mu oprosti i da ga primi kao jednog od najamnika, što se i dešava - otac ga prima raširenih ruku, radujući se.

Drugog sina, koji je sve vrijeme bio s ocem, a koji se sada naljutio, otac urazumljuje riječima: "Sine, ti si svagda sa mnom i sve je moje tvoje. Trebalo se razveseliti i obradovati, jer ovaj brat tvoj mrtav bješe i oživje i izgubljen bješe i nađe se".

Tupeša objašnjava da je ta ličnost u stvari Otac nebeski, a dom je ono što je hrišćanima povjereno u ovom životu, ovaj svijet, koji im je Otac nebeski povjerio na staranje.

On ističe da je bludnog sina oživjelo upravo pokajanje.

- On se pokajao i pribjegao naručju očevom, primio oproštaj od oca svojega. Svaki čovjek kada se udalji od Boga, kada pronevjeri ono što mu je Bog povjerio, treba da se pokaje, da se vrati Ocu nebeskom i on će ga kao i bludnoga sina primiti kada vidi pokajanje. Kao što nas je prethodna nedjelja mitara i fariseja učila molitvi, sada nas Gospod ovom pričom uči istinskom pokajanju - da je molitva potpomognuta pokajanjem pravi način približavanja Bogu - ukazuje Tupeša.

Nakon nedjelje o bludnom sinu, slijedi mesopusna nedjelja, kada se čita priča o Hristovom strašnom sudu u kojoj je centralna tema ispunjavanje zapovijesti o ljubavi prema bližnjem, a samim tim i ljubavi prema Gospodu.

Tupeša pojašnjava da Gospod daje pouku da ako nisu prihvaćeni metodi crkvene pedagogije, ako čovjek nije stekao obrazac molitve i pokajanja, onda Crkva stavlja pred njega obraz, odnosno ikonu strašnog suda, pred kojim će morati dati odgovor za svoja dobra i zla djela.

U posljednjoj, siropusnoj sedmici Crkva vjernike polako uvodi u post, prestaje da se jede meso, dok su dozvoljeni mliječni proizvodi.

- Crkva nas polako i fizički i materijalno navikava, kao dobra majka, koja nikad djeci ne daje odmah tvrdu hranu, nego ih najprije pita mekom hranom polako ih pripremajući. Kao što nas priprema pokajanjem, molitvom, slikom strašnog suda, ona nas polako i na materijalan način privikava na početak posne hrane i to je već predvorje Svete četrdesetnice - navodi Tupeša.

On napominje da u službama sirne sedmice, u danima pred siropusnu nedjelju, već počinje velikoposni ciklus, kada Crkva u srijedu i petak zabranjuje sklapanje braka i kada se vrše koljenopreklone molitve, prave se veliki pokloni - što je uvod u tajnu Velikog posta, da bi nakon siropusne nedjelje, na Čisti ponedjeljak, počeo Časni post.

- Svrha pripremnih nedjelja je pedagoška, gdje Crkva projavljuje brigu, poučava nas na koje načine da pristupimo postu. Da odricanje od hrane nije samo po sebi cilj, nego da post treba da potrebuje da steknemo molitvu, da steknemo pokajanje, bez kojeg nema istinske molitve, da imamo na umu drugi dolazak Gospodnji - strašni sud, kada će svako dati odgovor za svoja djela i na kraju polako uvođenje u Četrdesetnicu kroz postepeno odvikavanje od hrane i postepen ulazak u velikoposni bogoslužbeni život Crkve - pojašnjava profesor Bogoslovskog fakulteta.

Post je uvijek dvoslojan i nikada ne može da postoji, napominje Tupeša, samo jedna strana - niti unutrašnja, odnosno duhovna strana, bez tjelesne, vidljive, materijalne strane, koja se odnosi na uzdržavanje od hrane i pića, tako ni tjelesna bez duhovne strane, a često, nažalost, dominira jedna ili druga strana, što zbog slabosti, samovolje ili neke lične interpretacije onoga što se kaže u Svetom pismu.

On poručuje da, ako čovjek želi da post bude efektivan, mora objediniti duhovnu i tjelesnu realnost jer jedno bez drugog nema smisla.

- Zašto? Zato što Gospod kaže: `Ovaj rod zli i preljubotvorni izgoni se jedino postom i molitvom`. Dakle, ne govori niti samo postom, niti samo molitvom, nego postom i molitvom. Kada se dvije realnosti objedine u jednu, a to je tjelesno uzdržanje, koje je Crkva, ne radi sebe, nego radi nas propisala i ova druga duhovna strana - post, molitva, pokajanje, kada su objedinjeni tada je pun efekat posta. Tada ljudsko biće doživljava preobražaj u postu - ukazuje Tupeša.

Ukoliko ljudi strogo poste, a ne dolaze u Crkvu na bogosluženja, ogovaraju druge, čine nešto što nije u skladu sa jevanđeljem, navodi protojerej-stavrofor, to znači da je duhovna strana zaostala, izgubila se suština.

On poručuje da materijalno i spoljašnje treba da bude projekcija unutrašnjeg duhovnog stanja, te da ako vjernik sebe ne okiti vrlinama, onda je nalik fariseju iz jevanđelske priče.

S druge strane, citirajući filozofe koji kažu da ne postoji suština ogoljena sama po sebi, Tupeša dodaje da svaka suština mora biti odjenuta u formu.

- Forma je oblačenje suštine u određeni smisao, tako je i u postu - duhovni sadržaj biva obučen u formu posta. I bogosluženje je određena vrsta forme i obreda koja razotkriva vječne božanske istine, odražava suštinu. Forma treba da bude u saglasnosti sa onim što nosi u sebi, sa suštinom stvari - ističe Tupeša.