Jugoslavija je još i dugo i dobro trajala koliko su joj uvijek mnogi radili o glavi. Čovjek se poslije svega prosto zapita kome je onda uopšte trebala kada su uglavnom svi bili protiv nje. Osim Aleksandra i Tita. Prvi ju je konstituisao, a drugi vratio u život. Nisu to bile dvije države kako se predstavlja, nego jedna, istog imena različitih uređenja sa istim stanovništvom.

Kao mlad sjećam se situacije kada je javljeno da je poginuo drug Džema, tj. Džemal Bijedić. Tada ni slutio nisam da su mnoge pogibije političara u automobilskim i avionskim nesrećama samo dio politike. A tek sam nedavno shvatio, čitajući opis za njegovu ulicu u Sarajevu, da su razlozi njegovog nestanka i iz politike i iz života, u stvari, vezani za početak ovog teksa. I on je radio o glavi Jugoslaviji kao i maspokovci 1971. godine. Po tekstu opisa ulice da se zaključiti da je on radio na većem osamostaljivanju SRBiH od Jugoslavije od predviđenog, i bio je preteča Aliji Izetbegoviću koji je to uspio da sprovede u djelo.

Džemal je vjerovatno htio mnogo više nego što sporni Ustav SFRJ iz 1974. godine to omogućava. Tito taj ustav nije potpisao, ali je najvjerovatnije potpisao avionsku nesreću. Nisam istoričar, nemam dokumente da ovo potvrdim, nego samo razmišljam naknadnom pameću na osnovu opisa ulice. Nije medijski prostor predviđen samo za akademski obrazovane istoričare, nego i za nas ostale, za slobodne razmišljače, posmatrače, uočavače očiglednih stvari i mnoge druge koji se znaju izraziti.

Istoričari, vi ste sada na potezu.