Srpska varoš iznad šehera Foče vijekovima se odupirala islamizaciji i sili Osmanskog carstva, držeći se čvrsto pravoslavlja, a jedna od porodica koja je u 19. vijeku doprinijela njenom ekonomskom usponu, time i kulturnom i prosvjetnom preporodu fočanskih Srba, bili su Glođajići, veliki rodoljubi i prijatelji sa Karađorđem i Milošem Obrenovićem, te vješti trgovci sa poslovnim vezama i na Istoku i na Zapadu.

Porodica Glođajić ili Glođaja, kako se na nekim mjestima u istorijskim izvorima nazivaju, porijeklom je, kao i veliki broj fočanskih porodica, iz plemena Drobnjak u nekadašnjoj Hercegovini, a danas u Crnoj Gori.

U knjizi Stojana Karadžića i Vuka Šibalića "Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo" navodi da su fočanske Glođaje iz sela Donja Bijela u današnjoj opštini Šavnik. Ogranak su bratstva Miloševića - prezime kojim se danas u Drobnjaku niko ne zove, a iz kojeg su nastale brojne drobnjačke porodice.

- Negdje u drugoj polovini 18. vijeka Nikola Glođaja, zbog nekog ubistva, uskoči u Pljevlja, bojeći se krvne osvete, a odatle početkom 19. vijeka pređe u Foču. Nikola je imao sinove Andriju i Radovana. Njihovi potomci žive u Foči. Slave Đurđevdan, a prislužuju Usjekovanje Svetog Jovana - navodi se u toj knjizi.

Srpski istoričar Andrija Luburić u knjizi "Drobnjaci - pleme u Hercegovini" 1930. godine precizira da je Nikola Glođaja iz Drobnjaka u Pljevlja "zbog krvi uskočio" 1780. godine, a da je sa sinovima Andrijom i Radovanom u obližnju Foču prešao 1804. godine.

List "Hrvatska pošta" iz Varaždina ostavio je trag o životu Andrije Glođajića iz Foče. Taj list 1898. godine prenosi vijest pod naslovom "Visoka starost" u kojoj navodi da je u Foči preminuo trgovac Andrija Glođaja, koji je u vrijeme oslobođenja Srbije od Turaka od 1806. do 1812. godine bio u tijesnom prijateljstvu sa Karađorđem, kao i u trgovačkim vezama sa Budimpeštom, Bečom i Parizom.

- Sve do svoje smrti bijo je krjepak i zdrav, te su ga neposredno još prije smrti vidjeli prolaziti ulicom i raditi u svome dućanu, koji je sam vodio -piše "Hrvatska pošta".

DUGOVJEČNI GLOĐAJA LIJEČIO SE GLADOVANjEM

Zanimljiv razgovor sa Andrijom Glođajićem zabilježio je fočanski učitelj Marko S. Popović, koji se potpisivao pseudonimom Rodoljub i objavio ga u članku "Bratska pisma" u novosadskom listu "Ženski svet" 1899. godine. I on je potvrdio da se Andrija poznavao ne samo sa Karađorđem, već i sa Milošem Obrenovićem, a ovaj tekst prenosi i Mišo Todović u knjizi "Hrestomatija tekstova o Foči".

Popović navodi da je ugledni starac Andrija Glođaja umro u avgustu 1898. godine u 117. godini života.

- Ko ga nije vidio, ne može vjerovati da ovako star čovjek može zdrav biti. Njegove jagodice na staračkim obrazima, sve do pred smrt rumenile su se i tako je izgledao kao da je prevalio šezdesetu - kao da nije ostavio za sobom preko sto godina. Ali, čudna su djela Gospodnja, slava mu! - piše Rodoljub.

Učitelj pojašnjava da se Andrija rodio u Pljevljima, pa se kao dijete sa roditeljima doselio u Foču, koja je u to vrijeme bila na glasu zbog trgovine, a tada je još cvjetala trgovina u srpskoj Atini u Dubrovniku.

- Foča je bilo prvo trgovačko mjesto u BiH. Iz Dubrovnika kroz Foču bio je glavni prolaz za Istok. Pokojni Andrija kada je postao trgovac, bio je zauzetan /preduzetan/ čovjek i radin /marljiv, koji puno radi/, te je trgovao po Šumadiji. Njegova roba, osim na Istoku, stizala je u Beč, Berlin i u Pariz. Lično je bio poznat sa Karađorđem i Velikim Milošem - navodi fočanski učitelj, takođe rodom iz Pljevalja.

Rodoljub dalje piše da mu je Aco Andrija, kako je svak u Foči zvao starog Glođaju, pripovijedao da nikada nije bio mnogo bolestan, jer je bio umjeren u jelu i piću, da ga je Bog snažio i čuvao, ali da se i sam znao čuvati.

- Kako sam dobivao na robi, često sam zijanjivao tako, da bi slapčina čovjek postao prosjak i sebi bi život prekratio, ali ja nikada nijesam na zlo pomišljao - rekao je Andrija učitelju, dodajući da je bio vazda pri sebi, ranoranilac, slobodan, veseo i zadovoljan.

- Mogu ti reći, gospodine učitelju, da nikada doktora zovnuo sebi nijesam - pričao mu je starina.

Andrija je isticao da je uvijek slušao svoju savjest, koja mu je zborila: "Ovako radi i nikako drugačije", te da se nikad nije prevario, a zanimljivo je kako se sam liječio.

- Kada bi me što zaboljelo, ne bih po dva-tri dana ništa okusio, osim ako bih ožednio, popio bih čašicu šljivovice, koju sam sobom ispekao... I tako, po dva-tri dana uzdržao bih se od jela i pića i uvijek sam iza toga zdrav i krjepak bivao. Od malena djeteta pazio sam na se i čuvao sam se prekomjerna življenja, a rad mi je snagu davao - pričao je Andrija.

"SVOJ ROD I SVOJ RAD ISTINITO LjUBI"

Andrija dalje pripovijeda da se mnogi ljudi kada dođu u nepriliku i oskudicu odaju piću, propiju se i piju svoj rad, svoju sreću i svoje zdravlje ubijaju, te da se i on suočavao sa teškoćama u životu, ali je, kako kaže, vazda pri sebi bio.

- Radi kao da ćeš sto godina živjeti, a moli se Bogu kao da ćeš sjutra umrijeti - ova narodna poslovica zlata vrijedi - govorio je Glođaja.

Učitelju je poželio dobro zdravlje, dug život, da za opšte dobro uvijek spreman bude i da mladež, kao i do sada, vodi stazom narodnom i hrišćanskom.

- Dok si živ, vjeru svoju poštuj, narodnost srpsku ljubi, Bogu se moli, budi raspoložen, nemoj se ljutiti na svašta... Budi umjeren, čuvaj svoje zdravlje, svoj rod i svoj rad istinito ljubi, nemoj lijen biti, jer lijen čovjek gotova je bolest i propast. I, ništa nema gore od lijena čovjeka - poručio je Aco Andrija Glođaja.

Mada se u knjigama o Drobnjacima napominje da nije poznato otkud naziv Glođaja, možda bi se objašnjenje moglo potražiti upravo u ovom Andrijinom načinu liječenja - gladovanjem, zahvaljujući kojem su bili dugog vijeka. Moglo bi se reći da se pobožna porodica Glođaja pridržavala Hristovih riječi iz jevanđelja i njegove pouke: "Nebo i zemlja će proći, a moje riječi neće proći. Ali pazite na sebe da srca vaša ne otežaju prejedanjem i pijanstvom i brigama ovoga života, i da dan onaj ne naiđe na vas iznenada".

DOPRINOS DROBNjAKA PRVOM SRPSKOM USTANKU I KARAĐORĐEVOJ BORBI

To što je Andrija Glođajić bio Karađorđev prijatelj ne treba da čudi, imajući u vidu da su Drobnjaci održavali prisne veze sa srpskim voždom, koji ih je cijenio kao velike junake. U stalnom ratu i sukobu sa Turcima, koji u Drobnjaku nikada nisu lako mogli harač pokupiti, ovo hercegovačko pleme sa velikom radošću je dočekalo podizanje Prvog srpskog ustanka i odmah se odazvalo Karađorđevom pozivu.

- Udruženi sa te, a mi sa ove strane i sastaće nam se vojske u Sarajevu... Zato, ljubazna braćo moja, sjedinite vaše oružje sa našim i gonite ljutog neprijatelja našeg, pak ćemo biti slobodni - piše drobnjačkim i pivskim vojvodama Karađorđe u avgustu 1804. godine.

Drobnjaci su se digli na oružje, a nisu se smirili ni nakon teškog poraza koji im Turci predvođeni Sulejman-pašom Skopljakom nanesoše u novembru 1805. godine u selu Pirni Do u Pivi, kada gine vojvoda Stojan Karadžić.

Nastavljaju sa stalnim napadima na Turke, vezujući za sebe znatne turske snage, čime su dali veliki doprinos Karađorđevoj borbi. Grupa probranih junaka iz Drobnjaka 1806. godine prelazi u Srbiju, priključuje se Karađorđevoj vojsci i učestvuje u oslobođenju Beograda. Do novog susreta Drobnjaka sa Karađorđem dolazi 1809. godine u Sjenici.

Na Petrovdan te godine Drobnjaci su zajedno sa ustanicima iz Srbije razbili Turke na Zlatiboru i gonili ih sve do Pljevalja, podsjećaju Stojan Karadžić i Vuk Šibalić u knjizi "Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo".

GAZDA RADOVAN GLOĐAJA - ZLATNI ZAMOTULjAK I MUFTIJA

Ova porodica bila je veoma uticajna ne samo među fočanskim Srbima, već i među Turcima. Andrijin brat Radovan Glođajić, a to se saznaje na osnovu podataka iz ljetopisa Hrama Svetog Nikole, polovinom 19. vijeka odigrao je ključnu ulogu u podizanju veleljepne crkve u Srpskoj varoši u Foči. Izvorni ljetopis je uništen u Drugom svjetskom ratu, ali ga je djelimično rekonstruisao sveštenik Borivoje Kosorić na osnovu kazivanja Nikole Popadića, dugogodišnjeg crkvenjaka. Navode iz ljetopisa u svojoj knjizi "Srpska pravoslavna crkva u Foči" prenio je sveštenik Ranko Bilinac.

Kada su fočanski Srbi, posredstvom hercegovačkog vladike Grigorija i Carigradske patrijaršije, a uz pomoć carske Rusije, uspjeli od sultana i Visoke porte da izdejstvuju dozvolu za gradnju crkve, ispriječili su se domaći muslimani, koji su sebe, navodi Bilinac, u to vrijeme zvali Turcima.

Najradikalniji dio muslimanskog stanovništva nije mogao da se pomiri sa činjenicom da će tri i po vijeka nakon što su fočanske crkve porušene, grad na Ćehotini i Drini ponovo dobiti pravoslavnu crkvu, i to ne malu i običnu, nego veliku i raskošnu.

Prijetili su da neće dozvoliti njenu gradnju i da će poubijati neimare. Tada je Radovan Glođajić, koji je bio lični prijatelj fočanskog muftije i sa njim održavao poslovne i trgovačke veze, dobio zadatak da ga upozna sa problemima u vezi sa gradnjom crkve, ali i da ga daruje, tačnije podmiti, dobrom svotom dukata koje su između sebe prikupili fočanski Srbi, da bi njihova molba urodila plodom.

Gazda Radovan je povjereni zadatak uspješno obavio, prenijevši muftiji strahovanja Srba i predavši mu dukate, ali ne direktno u ruke. Pri odlasku je iz svog prsluka izvadio zlatni zamotuljak i stavio ga pod šiljte /dušečić za sjedenje/. Nakon toga, muftija je sazvao sastanak u Carevoj džamiji, na kojem je miralaj - turski vojni komandant u Foči, zaprijetio domaćim Turcima da ne smiju ometati gradnju crkve.

- Ko od vas misli da smeta majstorima i Srbima da prave crkvu neka se alali sa svojim haremom, pa nek onda dođe da zabrani da se crkva pravi. Iznijeću top gore na brdo viš` crkve i u top metnuti lanac, pa će vas odjedanput po 50 biti mrtvih, a moja vojska će vas opet iz pušaka biti - zaprijetio je miralaj okupljenim muslimanima iz Foče.

Sve to je slušao gazda Radovan, kojeg je muftija po dogovoru sakrio u svojim odajama, kako bi ga uvjerio da će učiniti sve da pomogne Srbima.

Uprkos ovoj prijetnji vojnog komandanta, kada su počeli radovi Turci su naoružani krenuli na radnike, ali su naišli na streljački vod askera /turskih vojnika/, pa su morali ustuknuti gunđajući: "Vlasi potplatili miralaja, on bi nas pobio".

Gradnja prelijepe crkve sa 12 manjih i jednom većom kupolom - tako da je nalikovala na nebesku lađu, završena je 1857. godine, kada je crkva osveštana, ali bez zvonika. Opet je važnu ulogu imao gazda Radovan Glođaja, jer je zvono, koje je dobavljeno iz Trsta, skrivano u njegovoj magazi sve dok Turke nisu zamijenili Austrougari 1878. godine, kada je zvono podignuto na drveni zvonik u porti crkve. Austrougari su te godine uklonili 12 kupolica i olovni pokrivač sa krova crkve, uz obrazloženje da su kupolice napukle pod težinom olova.

Opisujući Hram Svetog Nikole u Foči, Alija Bejtić 1957. godine iznosi podatak da je "podizanju tog objekta mnogo doprinio naročito fočanski trgovac Radovan Glođaja", pa se može pretpostaviti da je, uz opisani događaj sa muftijom, bio i jedan od većih priložnika, odnosno zadužbinara crkve, zajedno sa drugim viđenijim fočanskim Srbima.

Bejtić u svom djelu navodi i da je u fočanskoj crkvi, osim ikona novije izrade na ikosnostasu, vidio i nekoliko posebno vrijednih i originalnih starih.

- Dvije od njih poklonila je crkvi fočanska trgovačka porodica Glođaja - piše Bejtić.

Sada je poznato da fočanska crkva u svojoj riznici posjeduje ikone iz 17. i 18. vijeka, izuzetne umjetničke vrijednosti, a jedna od njih je stara ikona Svetog Đorđa, koja se nalazi na vladičanskom tronu fočanske crkve. Moguće da je to jedna od dvije ikone porodice Glođajić, koje pominje Bejtić, s obzirom na to da je Đurđevdan njihova krsna slava.

Nasljednici Andrije i Radovana nastaviće da se uspješno bave trgovinom i da materijalno bogatstvo ulažu u prosvjećivanje srpskog naroda, pa će krajem 19. i početkom 20. vijeka biti među vodećim nacionalnim i kulturnim radnicima u Foči. Poseban doprinos dali su radu Srpskog crkvenog pjevačkog društva "Sveti Sava", jednog od prvih takvih društava u BiH, osnovanog 1885. godine.

Njihove kuće u Ćerezluku i Gornjoj čaršiji nacionalni su spomenici kulture i izuzetno vrijedno kulturno-istorijsko nasljeđe s razmeđa turskog i austrougarskog perioda vladavine.

Uprkos zubu vremena, kuće Glođaja i danas odišu gospodstvom i odslikavaju početke gradske kulture življenja u Foči, uz isprepletanost uticaja Istoka i Zapada.