Stanko Popovac je 1997. godine dobio stan od firme Tehnički remontni zavod u kojoj je u to vrijeme bio zaposlen. Međutim, 2012. godine počinju njegovi problemi, jer je ta firma, protiv njega pokrenula disciplinski postupak od strane tadašnjeg direktora Tehničkog remontnog zavoda. Naime, direktor je stanove nelegalno prodao, iako je račun Tehničkog remontnog zavoda tada bio blokiran i novac od prodaje stanova nije išao na račune Remonta, nego na neke druge.

Kako se naš sugrađanin Stanko nosio sa nedaćama koje su ga pratile od tada, pročitajte u daljem tekstu.

Ja sam Stanko Popovac, rođen od oca Koste i majke Tomane u Rakovici, u malom selu Rudnik. Obrazovao sam se u gradu Sarajevu, radio sam u preduzećima u Sarajevu i u Hadžićima. Stanovao sam u Sarajevu, gdje sam imao jednu garsonjeru i može se reći da sam pravi Sarajlija, jer sam živio u njemu i poznavao sve prilike koje su se tamo dešavale. Završio sam mašinski fakultet i radio sam od 1975. do 1995. godine u Tehničkom remontnom zavodu koji mi je dodijelio jednu malu garsonjeru u Sarajevu, u kojoj sam stanovao sve do Dejtona, poslije čega odlazim u Bratunac.

U Bratunac sam otišao jer sam dobio obećanje da će mi tamo vrlo brzo riješiti stambeno pitanje, kao kadrovsko pitanje, a inače sam želio da ostanem na ovom području. Na osnovu tog obećanja sam i otišao u Bratunac. Oni su zaista i ispunili to obećanje odmah 1997. godine sam dobio stan. Stanovi u datom momentu nisu bili završeni i nisu imali upotrebnu dozvolu, ali su dodijeljeni kao privremeno rješenje. U tom stanu stanovao sam do 2012. godine, a 2000. godine sam otišao u redovnu penziju.

Kada počinju Vaši problemi oko stana?

Od 2012. godine protiv mene se pokreće disciplinski postupak od strane tadašnjeg direktora Tehničkog remontnog zavoda. Postupak je pokrenut kako bi zgrade koje je napravio Tehnički remonti zavod, uz pomoć Zavoda za izgradnju grada Sarajeva dokazale da pripadaju Tehničkom remontrnom zavodu, te da ih isti proda.

Tehnički remontni zavod je te stanove najprije prodao, te nas je zatim tužio, kako bi nas iselio iz stanova. Ti stanovi, ako su pripadali Tehničkom remontnom zavodu, on ih je trebao prodati preko tendera. Tenderi nikad nisu raspisani, jer bismo se i mi javili da otkupimo te stanove po zakonu o privatizaciji stanova. Imali bismo privilegije da se cijena stana umanji po zakonu o stambenim odnosima. To se prodavcu nije isplatilo. Ja bih možda otkupio taj stan za 7-10 hiljada KM, ali on je te stanove prodao trećim licima i čak privatnim preduzećima.

Stanovi su nelegalno prodati i po drugim osnovama. Račun Tehničkog remontnog zavoda je tada bio blokiran i novac od prodaje stanova nije išao na račune Remonta nego je išao na sasvim druge račune koji su meni nepoznati, a ne bih htio ovdje da unosim one čaršijske priče rekla-kazala.

Nakon što je podignuta tužba za moje iseljenje iz stana, otišao sam na sud u Srebrenicu i na taj sud sam donio sva svoja dokumenta, ispravna, legalna. Pravnik koji je zastupao Tehnički remontni zavod, pokušavao je na sve moguće načine da opovrgne ta dokumenta, čak je govorio da je Pravilnik po kome smo mi dobili stanove treba da bude usvojen na referendumu, i da ne može biti dokument jedne vojne pošte, koja je tada bila u Bratuncu, po osnovu kojeg se dodjeljuju stanovi.

Sud u Srebrenici je presudio, po mom shvatanju, kako je trebalo da presudi. Na tu presudu, Tehnički remontni zavod se žalio višem sudu u Bijeljini.

Na tom sudu teretili su me da imam stan u Sarajevu. U Sarajevu sam dobio jednu malu garsonjeru od 19 kvadrata, i kada je Tehnički remontni zavod dijeljivao stanove, mene su pozvali i rekli da me sljeduje po Pravilniku dvoiposoban stan, a po kadrovskom pitanju trosoban stan. Rekli su mi da, s obzirom na to da imam garsonjeru u Sarajevu od 19 kvadrata, da će mi dodijeliti stan u Bratuncu od 40 kvadrata, i to kada se sabere ispada dvoiposoban stan, te će ga dodijeliti ukoliko je za mene to prihvatljivo. Ja sam pristao na to.

Sva moja dokumenta su poslata sudu u Bijeljini. Ni jedan jedini dokument nije uzet u obzir na sudu u Bijeljini, a to se može vidjeti u presudi. Presuda je donešena na osnovu zakona o napuštenoj imovini, a ja nikad nisam stanovao u napuštenoj imovini. Presuda u Bijeljini je donešena takva da ja moram napustiti stan i vratiti ga Tehničkom remontnom zavodu. U presudi su naveli da stanovi pripadaju Tehničkom remontnom zavodu. Dostavio sam im dokumente od vlade, gdje piše da ti stanovi pripadaju stambenom fondu Republike Srpske, a to su i bez tog dokumenta morali znati.

Na takvu neosnovanu presudu, mi se žalimo vrhnovnom sudu u Banjaluci. Vrhnovni sud u Banjaluci donese jednu vrlo razumnu presudu i u njoj je jedna rečenica u kojoj piše da je moje rješenje pravosnažno i punovažno i da se cijeli postupak vraća to na ponovno suđenje u Srebrenicu.

Sud u Srebrenici donese valjanu presudu i Tehnički remontni zavod se na tu presudu ponovo žali sudu u Bijeljini. Bijeljina, nepoštujući presudu vrhovnog suda u Banjaluci, donese opet presudu, samo kako taj sud može da donese, da ja nemam pravo na taj stan i da je on u vlasništvu Tehničkog remontnog zavoda. Na takvu presudu, ja se ponovo žalim vrhovnom sudu u Banjaluci ukazujući na to da njegova presuda treba da se poštuje.

Vrhovni sud u Banjaluci mi vrati informaciju da je vrijednost spora ispod 50.000 KM i da takvi postupci nisu u njihovoj nadležnosti jer pitanje treba da rješavaju niži sudovi. Ja sada nemam kome da se obratim da se sprovede presuda vrhovnog suda u Banjaluci.

Sada se obraćam Ustavnom sudu BiH. Pitam se, da li je sramota pravosuđa Repubike Srpske i vlade Republike Srpske da ovaj spor ne mogu riješiti, nego se ja moram žaliti nekome drugome van Republike Srpske? Vjerujte da me ovaj spor doveo na prosjački štap. Šta raditi dalje? Šta ako i Ustavni sud u Sarajevu donese presudu koja nije valjana? Jedino mi ostaje Strazburg. Da li je sramota ove naše države, kakva je, takva je, da ja moram pravnu zaštitu tražiti van nje? Ako nije sramota pravosuđa Republike Srpske i vlade Republike Srpske, nije ni moja. Ja ću zaštitu tražiti dok me ne ubijede da nisam u pravu.