Srđan Lale je prije sedam godina dobio plaketu za najboljeg studenta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, do sada je objavio tridesetak naučnih radova na domaćim i međunarodnim konferencijama i časopisima. Tri su u stranim časopisima indeksiranim na Science Citation Index (Thomson Reuters) listi, uspješan je sportista, hvaljen asistent…i mnogo toga je uspio ovaj mladi čovjek za svojih 30 godina.

Sa Srđanom smo pričali o sportu, ETF-u, studentima, dakle, za svakoga po nešto.

Znamo da si dugi niz godina član RK „Slavija“. Možeš li nam reći nešto više o svojim počecima u ovom sportu?

U rukometnom klubu Slavija sam od samog početka tj. njegovog osnivanja. U tom periodu sam bio osnovna škola, nastavio sam trenirati kroz srednju školu sa nekim manjim pauzama u toku studiranja i danas sam aktivni član rukometnog kluba „Slavija“ i nastupam u Premijer ligi Bosne i Hercegovine.

Na samom početku, nismo mnogo znali o tom sportu, bio nam je interesantan iz razloga što je drugačiji od ostalih sportova, kao što je fudbal na primjer, koji je na ovim prostorima popularan sport, ljudi ga prate, igraju i vole. Htjeli smo da treniramo nešto novo, nešto drugačije od ostalih i to se pokazalo kao ispravno. Ispočetka nas je bilo relativno malo, ali čim su ljudi čuli za taj sport i da je osnovan klub, djeca su masovno krenula da se upisuju. Tako su krenula takmičenja u mlađim kategorijama i silom prilika smo već kao srednjoškolci ušli u seniorski tim, tako da već od srednjoškolskih dana imam iskustva u seniorskim takmičenjima u okviru Prve lige Republike Srpske.

Koliko odricanja je zahtijevalo bavljenje rukometom?

Pa sigurno da bavljenje sportom pored svih tih školskih, porodičnih i drugih obaveza zahtijeva dosta vremena, i nekako se provlači ta fraza da se treba odreći dosta stvari da bi se postigao uspjeh, ali mislim da uz dobru organizaciju sopstvenog vremena sve se može stići i mislim da nije dobro ako bavljenje sportom, ili sa druge strane bavljenje svojom profesijom i strukom poremeti privatni život i društveni život. Nije lako, ali suština je u dobroj organizaciji vremena. U principu tu se čovjek najviše odrekne slobodnog vremena, ali ne nekih uobičajenih stvari.

Šta smatraš svojim najvećim uspjehom u ovom klubu?

Najveći uspjeh, prije svega je to što sam postao dio jednog zdravog kolektiva. I dan danas, rukomet je u ovom gradu ostao jedan od „najneiskvarenijih“ sportova, u smislu da nema ljudi sa strane, za klub igraju domaći momci iz našeg grada, tako da je najveći uspjeh za mene prijateljstvo i poznanstvo sa ljudima koji su tu od nastanka kluba, sa kojima se družim i sarađujem i van kluba. Trenutno je naravno najveći uspjeh što smo se plasirali u Premijer ligu Bosne i Hercegovine, koji za nas predstavlja istorijski napredak. Prije nismo mogli ni sanjati da ćemo se takmičiti i ravnopravno se nositi na terenu sa klubovima sa kojima danas igramo.

Da li iko na lokalnom nivou prati razvoj i napredak rukometa? Ima li klub konkretnu podršku lokalnih vlasti i u čemu se ona ogleda?

Tokom svih ovih godina postojanja kluba mislim da rukomet kao i ostali sportovi mimo fudbala nisu dobijali pravu, adekvatnu podršku od grada, od svih opštinskih struktura, itd. Sada kada nastupamo u Premijer Ligi BiH, troškovi su znatno veći. Trenutno smo jedini premijerligaški tim ovdje iz Istočnog Sarajeva i nemamo dovoljnu finansijsku podršku od grada, jednostavno oslanjamo se na neke sopstvene snage. Imamo podršku od Opštine Istočno Novo Sarajevo, ali konkretno od grada nema, niti od drugih opština koje su dio ovog grada. Mi ne predstavljamo opštinu, već čitav grad. U odnosu na neke druge klubove, naš budžet je znatno manji nego što smo mi to zaslužili. Naravno, svjesni smo da je problem što na području grada nema nekih privrednih subjekata koji bi izašli u susret. Teško je. Svi vole da dođu na utakmice, da čestitaju, uživaju u našim dobrim igrama, ali kada treba neka konkretna pomoć da se pruži, ljudi bježe.

Koja je tvoja poruka za mlade ljude koji imaju želju da se bave rukometom? Koliko je to kod nas perspektivan sport?

Mislim da je perspektivan sport. To nije skup sport, kao što su neki individualni sportovi. To je jedan kolektivni sport. Mislim da oni koji žele profesionalno da se bave ovim sportom imaju šansu i da odu u Srbiju, i u zemlje u regioni i da se afirmišu. Kada smo ušli u Premijer ligu BiH među našim sugrađanima se pojavilo znatno veće interesovanje. Djeca nas sreću na ulici, prepoznaju nas, čestitaju nam. Čak i roditelji  pokazuju interesovanje da se njihova djeca bave ovim sportom. Rukomet i jeste jedan pravi, zdravi, muški sport tako da je sigurno da će im donijeti mnogo toga pozitivnog u životu.

Osim što si uspješan sportista, ti si uspješan i na poslovnom planu. Bio si učenik generacije, kako u osnovnoj, tako i u srednjoj školi. Kako uspjevaš da uskladiš svoje poslovne obaveze sa rukometom?

Kao što sam rekao na početku, sve to zahtijeva dosta truda  i dobru organizaciju svog vremena. Posao na fakultetu vuče za sobom i dosta vannastavnog rada. Poslije radnog vremena kada dođete kući uvijek imate dosta toga da radite, ili je u pitanju pregledanje ispita, seminarskih radova itd. Sa druge strane uvijek morate da radite na sebi, mislim na magistarske radove, doktorske disertacije, pisanje naučnih radova itd. Tako da je to proces koji traje skoro čitav dan. Naravno uz dobru organizaciju uvijek se nađe vremena. Ne propuštam ni jedan trening i uvijek mogu da posvetim vrijeme. Trening je dobra prilika da se nagomilana,često negativna energija, kanališe na pravi način. Jednostavo da se odvoje misli od svakodnevnog rada.

Znamo da si trenutno zaposlen kao viši asistent na ETF IS. Da li bi preporučio mladim ljudima, koji žele da upišu ETF da se opredjele upravo za tvoj smjer (automatika i elektronika) i kakve su mogućnosti za zaposlenje u tom sektoru?

Prije svega poručio bih, mladim ljudima, tj. studentima koji završavaju Elektrotehnički fakultet da se trude u toku studiranja da ostvare što bolji uspjeh ne samo na mom smjeru, već generalno u ovoj profesiji. Za mene je ta pedagoška profesija jako izazovna. Nije lako raditi sa djecom (to su već starija djeca, naravno), posao je dinamičan, pun novih izazova, mnogo toga se mijenja i čovjek se sam usavršava na tom planu.

Što se tiče zapošljavanja kako u našem gradu, pa tako i u okolini, vrlo je teška situacija. U posljednje vrijeme, baš u ovom sektoru automatike i elektronike, počeli su da se traže takozvani embedded inženjeri, koji osim bavljenja elektronikom poznaju programiranje, što se i može naučiti na ovom smjeru. Većina studenata koja završi ovaj smjer vrlo brzo nađe zaposljenje u nekim od kompanija u Istočnom Sarajevu ili u Sarajevu.

Kakav utisak imaš o novim generacijama studenata? Da li primjećuješ razliku na polju interesovanja, želje za učenjem i napredovanjem u odnosu na svoju generaciju?

To je dosta individualno. U svakoj generaciji, pa tako i u ovim koje dolaze imate studente koji su izrazito zainteresovani, dolaze na vježbe i predavanja. Imate naravno i one koji su tu samo fizički prisutni. Mislim da imaju dobro interesovanje, ali sa druge strane osjete šta je interesantno šta nije, zato je način na koji im vi to prezentujete jako bitan. Ako profesor ne približi dovoljno to gradivo studentima, oni će vrlo brzo izgubiti interesovanje.

Koji su najozbiljniji projekti na kojima si radio u sklopu svog posla i koji su tvoji budući projekti?

To su uglavnom bili projekti koje sam radio u toku svojih master studija i doktorskih studija. U pitanju je razvoj nekih uređaja na polju obnovljivih izvora energije uglavnom iz oblasti elektronike, automatike itd. Skoro svake godine učestvujemo na nekim projektima, uglavnom se radi na razvoju nekih konkretnih uređaja koje pokušavamo negdje makar da pokažemo, kako bi se mogli primjeniti u optimizaciji nekih postojećih sistema.

Da li misliš da je za mladog stručnjaka u BiH perspektivnije da pokrene sopstveni biznis ili da karijeru gradi u velikim kompanijama/institucijama i zašto?

U našoj sredini, pokretanje nekog sopstvenog biznisa je, prema mom mišljenju jako teško. Problem su veliki nameti i nepostojanje olakšica za nekog ko tek hoće da pokrene svoj biznis. Dobra strana je da nemate šefa koji je iznad vas, sami ste svoj gazda, ne zavisite od nadređenih. Ako imate dobru ideju možete da je plasirate i da zaradite na tome.

Mislim da naše okruženje nije povoljno. Nema dovoljno sluha za male privatne firme. Uglavnom sve ide preko nekih većih institucija. Najveća šansa je dobiti zaposljenje upravo u tim velikim firmama i institucijama, ali je nažalost i tu došlo do velikom zasićenja. Osim klasičnih institucija, mislim na Elektrodistribuciju, Elektroprenos itd, nema velikih kompanija koje bi zapošljavale studente na našem lokalitetu, ali se nadam da će ih biti nekad u budućnosti.

Svjedoci smo da sve veći broj mladih ljudi odlazi iz zemlje, zbog nemogućnosti pronalaženja posla. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Ja nisam za odlazak iz zemlje. Da bismo popravili tu situaciju treba ostati ovdje. Međutim, ako je to govoriti iz perspektive nekoga ko radi, i ko ima „siguran“, državni posao. Sigurno da neko ko par ili više godina čeka na posao, a niko nema sluha za njega, jedini izlaz nalazi u tome da napusti ovu zemlju. Nažalost, vrlo često, velika većina njih se pokaje, i željeli bi da se vrate, ali se ne vraćaju jer im je bolje da makar negdje nešto rade. U suštini, lako je reći ne treba otići, ali u principu ne nudi mu se neka bolja alternativa.

Mi smo te prepoznali kao mladog čovjeka koji je uspješan u svemu što radi. Imaš li neki savjet za mlade ljude koji žele uspješnu karijeru?

Jednostavno, ono što ne želim da radim i mislim da ne bih bio dobar u tome, to i ne radim. Ono što smatram da bih trebao da radim, radim 100, 200 pa i 300% i uglavnom je to do sada donijelo dobre rezultate. Neka moja poruka za mlade ljude je prije svega da vjeruju u svoje instikte, u ono što misle da bi njima najviše odgovaralo u budućnosti da se bave tim i da ulože sve napore da to i ostvare. Da ne slušaju mnogo druge, ima tu dosta pritisaka i od roditelja i od sredine, mislim da treba slušati sebe i pametno procijeniti čime bi se to čovjek trebao baviti. Onda naravno graditi sebe, raditi na sebi, usavršavati se. U suprotnom, teško je da će te neko u današnje vrijeme usmjeriti na pravi put ako prije svega sam sebe ne usmjeriš i pronađeš podršku i na tom polju.