„Kad izgubiš brata, misliš da veće nesreće nema. A onda, tri godine kasnije, izgubiš i muža. Čovjek više ne zna odakle da skuplja snagu.“

Radmila Nikolić iz zaseoka Brana Bačići kod Kravice ovako počinje svoje svjedočanstvo za Memorijalni centar Republike Srpske. U Odbrambeno-otadžbinskom ratu izgubila je brata Radomira Miloševića, strica Milutina Miloševića i supruga Branka Nikolića, a njena porodica, kao i većina srpskih porodica iz ovog kraja, ostala je trajno obilježena ratom.

Radmila je rođena 1954. godine u zaseoku Brana Bačići kod Kravice. Odrastala je sa bratom jedincem u vrijednoj seoskoj porodici. Otac je radio kao građevinac širom bivše Jugoslavije, a majka je brinula o domaćinstvu. Živjelo se od rada, a djeca su, kako kaže, odmalena učila i školovala se, ali i čuvala stoku i pomagala roditeljima. Nakon udaje zasnovala je porodicu sa Brankom Nikolićem. Živjeli su u Kravici, a pred sam rat preselili su se u Miliće, gdje je suprug dobio stan preko preduzeća „Boksit“. Ipak, vikende, praznike i slave provodili su u rodnom selu, okupljeni sa širom porodicom.

- Nikada nikoga nismo mrzili. Svako je volio svoju vjeru i svoje običaje. Samo smo htjeli da živimo u miru.

Pred rat su, prisjeća se, promjene postajale sve vidljivije. Ljudi su počeli da prave zalihe hrane, putevi su postajali nesigurni, a među komšijama se osjećala napetost. Ipak, niko nije mogao da pretpostavi kakva će tragedija uslijediti.

Prvi težak udarac porodica je doživjela kada je poginuo njen brat Radomir Milošević. Stradao je u zasjedi u rejonu Glogove.

- Kad mi je brat poginuo, kao da nam se svijet srušio. Znali smo da to više ne može izaći na dobro.

Radmila o bratu govori sa posebnom emocijom. Kaže da je bio druželjubiv, da je volio ljude, fudbal i pjesmu, te da je bio čovjek koji je cijenio slobodu i svoj zavičaj. Imao je dva mala sina, od kojih je jedan imao svega nekoliko mjeseci kada je ostao bez oca.

- Ovaj mlađi ga nije ni upamtio. Stariji se sjeća samo ponečega – ljuljaške ispred kuće i očevog kamiona.

Najteže je, kaže, bilo gledati njihovu majku.

- Svake nedjelje je išla na groblje. Nosila cvijeće, palile smo svijeće. Do posljednjih dana nije prestala da plače za sinom.

Tragedija se tu nije završila.

Tri godine kasnije, u maju 1995. godine, poginuo je i njen suprug Branko Nikolić.

Foto: memorijalni-centar.rs

Toga dana krenuo je iz smjene na obezbjeđenju rudnika da sa porodicom ode u Kravicu, gdje je trebalo da bude otkriven spomenik Radmilinom bratu Radomiru. Zbog ratnih okolnosti, spomenik nije bilo moguće podići ranije.

Međutim, do Kravice nije stigao. Na Rupovom brdu kolona je upala u zasjedu. Tom prilikom ubijeno je pet srpskih boraca, među kojima i Branko Nikolić.

- Pošao je da idemo bratu na spomenik. Nije stigao. Iz zasjede su ih pobili.

Radmila kaže da su kasnije slušali različita svjedočenja o tom napadu i da su pominjana imena lica koja su u njemu učestvovala, ali da do danas niko nije odgovarao za ubistvo njenog supruga.

Poslije njegove pogibije ostala je sama sa trojicom sinova. Najmlađi je imao godinu i po dana.

- Pitao je: ‘Gdje je moj tata?’ Nije mogao da razumije zašto se ne vraća s položaja.

Radmila kaže da je, pored vlastite boli, najteže bilo gledati kako djeca odrastaju bez oca i kako njena majka svakodnevno tuguje za sinom.„Srce te boli i za djecom što pate, i za majkom što plače, a najviše za onima kojih više nema.“

Pored ljudskih gubitaka, porodica je tokom rata ostala i bez imovine. Kuće su spaljene, Kravica je razorena, a život koji su godinama stvarali nestao je za nekoliko dana.

Danas Radmila živi okružena svojim sinovima i unučadima. Kaže da vrijeme ne može izbrisati sjećanja niti ublažiti bol, ali da joj snagu daje porodica i uspomena na brata i supruga.

- Poželim svojim sinovima samo jedno – da budu kao njihov otac. Da budu dobri ljudi, da vole svoje i da nikome ne učine zlo.

Za nju je, kaže, najveća želja da se rat više nikada nikome ne ponovi.

Kompletno svjedočanstvo Radmile Nikolić dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske.