Velika raskrnica

Kao što smo vidjeli Adam Smit je prilično ubjedljivo obajsnio da sve zemlje mogu imati koristi od međunarodne trgovine ako se specijalizuju u proizvidnji onoga u čemu su najbolje. Međutim, za liberale toga doba to je bio koliko značajan toliko i opasan zaključak. Naime, on je sugerisao da se zemlje, koje nemaju apsolutnu prednost u proizvodnji bilo čega (takvih je bilo i uvijek će ih biti većina), i ne trebaju uključivati u međunarodnu trgovinu. To je bilo suprotno težnjama Britanije da se otvori ka svijetu, ali i da se druge zemlje otvore za Britanske proizvide. U tim okolnostima na scenu je stupio genijalni Dejvid Rikardo sa svojom teorijom komparativnih prednosti, vjerovatno najvećim pojedinačnim pomakom u istoriji teorije međunarodne trgovine.

Rikardo je pokazao ono što je na prvi pogled teško uočiti – da sve zemlje mogu da imaju koristi od međunarodne trgovine, čak i one koje nemaju apsolutnu prednost u proizvodnji bilo čega.

Kako je ovo moguće?

Možda najčešće korišten primjer na kome je lako uočiti pravac Rikardovog razmišljanja je onaj o mladom i spretnom advokatu i starijoj i ne tako spretnoj sekretarici. Tako, zamislimo da imamo vrlo uspješnog advokata, čije su usloge vrlo tražene. On za sat svog rada kao advokat može da zaradi 100 € i ima dovoljno klijenata da popuni cjelokupan osmočasovni radni dan. S druge strane, od svog oca (penzionisanog advokata) je naslijedio stariju gospođu sekretaricu koju plaća 10 € po radnom satu iako ona dosta sporo obavlja svoj posao. Zapravo, obavlja ga tako sporo da advokat može za jedan sat da otkuca ono za šta je njoj potrebno dva sata. U tim okolnostima, šta bi advokat trebao da uradi? Da otpusti sekretaricu te da npr. 6 sati dnevno radi kao advokat, a 2 da posveti kucanju ili da zadrži sekretaricu, radi 8 sati dvevno kao advokat i plati 4 radna časa sporoj sekretarici da otkuca ono što bi mogao i sam za 2 sata?

Dakle u prvom slučaju advokat će zaraditi 600 €, dok će u drugom da zaradi 740 € (od 800 € koje zaradi kao advokat, 40 € će da plati sekretarici za njena 4 radna časa).

Dakle Dejvid Rikardo ekplicitno je sugerisao da sve zemlje mogu imati koristi od uključivanja u međunarodnu razmjenu, te da zemlje koje su superiorne u proizvodnji svega treba ipak da dio proizvodnje prepuste manje efikasnim zemljama. Koliko je Rikardo bio značajan ekonomista vidi se i iz toga što je teorija komparativnih prednosti, uz različite modifikacije (Heberlera, još ranije Hekšear i Olina) ostala osnovno objašnjenje trgovine na relaciji razvijene zemlje-zemlje u razvoju sve do dana današnjeg.

Pored teorije komparativnih prednosti najznačajniji doprinos Rikarda ekonomskoj teoriji bilo je stavljanje pitanja raspodjele novostvorene vrijednosti u fokus novosonovane nauke. Prema Piketiju (2015:22) ovo je i osnovno pitanje kojim se u XIX vijeku bavila ekonomija. Samuleson, na skici na unutrašnjom omotu korica svog čuvenog udžbenika „Ekonomija“ predstavlja Rikardov rad, kao ključni moment u kojme se ekonomska nauka razdjelila u dva prvaca od kojih je svaki počeo zasebno da se razvija. Jedan pravac je doveo do pojave socijalizma i komunizma, a drugi je klasična škola koja predstvlja „kičmu“ razvoja kapitalizma. Tako se za najistaknutijeg Rikardovog intelektualnog nasljednika na polju pitanja raspodjele novostvorene vrijednosti smatra Karl Makrs dok, su njegovi nasljednici „glavne linije“ razvoja ekonomske misli Džun Stujart Mil (John Stuart Mill), a zatim i Leon Varlas (Leon Warlas), Alfred Maršal (Alfred Marshall) i Irving Fišer (Irving Fisher).

Dejvid Rikardo (19.4.1772 – 11.9.1823)

Dejvid Rikardo je rođen u Londonu u bogatoj jevrejskoj porodici koja se svega par godina ranije doselila iz Portugala. Otac mu je bio berzanski broker i špekulant koji je pored Dejvida imao još šesnaestoro dijece. Za razliku od svojih predhodnika (Hjuma i Smita) koji su kao tinejdžeri dobijali priliku da studiraju na prestižnim fakultetima, Dejvid je sa 14 godina počeo sa ocem da radi na Londonskoj berzi. Posao sa ocem na berzi mu je išao jako dobro, ali je došlo do prekida njihovih odnosa kada je Dejvid, sa svega 21 godinu pobjegao od porodice sa ženom po imenu Prisila En Viklinson (Prisilom En Vilkinson) i prešao na hrišćanstvo.

Ipak, i nakon raskida odnosa sa ocem nastavio je da radi na berzi u ime velikih banaka, ali i u svoje ime, kao špekulant. Ovaj posao mu je išao tako dobro od ruke da je za svega par godina stekao pravo bogatsvo. Iako je nastavio da radi na berzi sve do 1816. Kada se sa svega 42 godine penzionisao, rano zarađeno bogatstvo mu je omogućilo da se počne baviti izučavanjem ekonomije kao nauke, ali i književnošću, matematikom, geologijom i hemijom. Zapravo, prelomni trenutak za njega (i ekonomsku nauku tog doba) nastupa 1799. Godine kada je pročitao Smitovo „Bogatstvo naroda“ i ostao duboko impresioniran ovim dijelom. Narednih deset godina Rikardo se bavio istraživanjem ekonomije sve dok se 1809. nije usudio da objavi seriju članaka koju je već 1810. godine pretočio u svoj književni prvenac – Visoka cijena zlata, dokaz o depresresiranju banknota (The High Price of Bullion, a Proof of the Depreciation of Bank Notes). Već sa ovom knjigom je skrenuo pažnju javnosti na sebe, budući da je ušao u sukob sa tadašnjim Guvernerom Centralne banke Engleske po pitanju uzroka inflacije u zemlji. Na kraju je Britanski parlament formirao komisiju koja je potvrdila Rikardove stavove i naložila centralnoj banci Engleske da promijeni svoju politiku.

Rikardo nakon toga više nije mogao da ostane izvan ključnih tema Britanskog društva. Nakon što je Britanski parlament 1815. godine donio „Kukuruzni zakon“ (Corn Low) sa namjerom da onemogući uvoz stranih žitarica na Britansko tržište, Rikardo je napisao svoj čuveni rad Esej o uticaju niskih cijena kukuruza na profite i kapital (Essay on the Influence of a Low Price of Corn on the Profits of Stock) kojim se stavio na čelo pokreta za ukidanje ovoga zakona, a vrijeme će pokazati da će ovaj pokret u potpunosti preobraziti Britansko društvo i razumijevanje ekonomije. Vjerovatno najčuvaniji liberal današnjice Jigdiš Bagvati (Jagdish Bhagwati) proces koji je doveo do ukidanja Kukuruznog zakona, a zatim i do ukidanja svih uvoznih i izvoznih carina Britanije naziva „istorijskom tranzicijom“ (Bagvati, 1985: 18).

Godine 1817. Rikardo objavljuje svoje najznačajnije djelo i jednu od najuticajnijih knjiga u istoriji ekonomske nauke Principe političke ekonomije i oporezivanja (Principles of Political Economy and Taxation). U njemu je pored teorije komparativnih prednosti, iznio i čitav niz drugih svojih teorija koje su predstvaljale značajan pomak u ekonomskoj nauci tog doba.

Godine 1819. postaje član Britanskog parlamenta (kupuje poslaničko mjesto što je bila uobičajna praksa tog doba), ali se pokazalo da brilijantni špekulant i pisac nije tako dobar govornik koliko se od njega očekivalo, mada je njegova već izgrađena reputacija najznačajnijeg živog ekonomiste davala njegovim stavovima dodatnu težinu.

Umire mlada 1823. U dobi od 51 godinu. Njegova karijera teorijskog ekonomiste koja je trajala manje od 15 godina (1809-1823), učinila ga je jednim od najznačajnijih ekonomsita svih vremena.

(NASTAVIĆE SE)

Autor: Marko Đogo