Istočno Sarajevo je tako dobilo Trg Republike Srbije, ranije je dobilo Bolnicu Srbija, a dosta ranije na Palama je otvorena Osnovna škola Srbija. Možete staviti ruku u vatru da će ovakva praksa biti nastavljena, i niko neće vidjeti problem sa multipliciranjem imena „Srbija“ u gradu koji se nekad zvao Srpsko Sarajevo.

Da li ste znali da u Mostaru postoji Ulica Kneza Mihajla Viševića Humskog?

Pošto nijedna ulica u bilo kom gradu Republike Srpske ne nosi ime pomenutog srednjovjekovnog gospodara onog što se kasnije nazvalo Hercegovinom, svako bi pomislio da Mihajlo nije značajna istorijska ličnost srpske istorije.

Ulicama, trgovima, mostovima, školama, bolnicama i sličnim ustanovama daju se imena po značajnim ljudima iz prošlosti, kako bi se sjećanje na njih i ono što su uradili održalo i nakon njihove smrti.  Ujedno se time postavlja društvena i nacionalna vertikala, jer se u javnom prostoru i u javnim ustanovama naglašava koje vrijednosti društvo i narod baštini.

Tako je u teoriji. U svakodnevnoj zbilji Republike Srpske vidimo da kultura sjećanja i memorisanje kroz imena institucija služi ili kao iživljavanje pojedinca u svrhu njegovih dnevnopolitičkih interesa, ili se ovaploćuje kroz diletantizam lokalnih političara.

Opšte je mjesto da se imena ulica ili ustanova daju po ljudima koji nisu među nama. Međutim, Srpska je dobila na desetine odrednica koje se zovu Srbija.

Po nama se ništa neće zvati?

Srbija, hvala Bogu, nije počivša i postoji, a njeno ime se svakodnevno pominje i sigurno neće pasti u zaborav. Ali, opet neko misli da je davanja imena školi, mostu, bolnici, trgu… Srbija – genijalna ideja.

Da stvar bude gora, niko u ovome nije vidio problem, niti javno problematizovao ovu nakaradnu praksu. Opravdanje kako je Srbija dala pare da se nešto napravi, pa su zbog toga škola, bolnica ili most ponijeli ime, uvredljivo je razumu.

Da ne uzimamo primjer iz susjednog Efbiha: napravila je i njima Hrvatska mnogo toga, pa se ništa kod njih ne zove po Republici Hrvatskoj. Ako već ne prisvoje neku srpsku istorijsku ličnost poput Viševića ili Kosače, posluži im i ime nekog hrvatskog kralja sa upitnim istorijskim utemeljenjem.

Uzmimo zato primjer Srbije. Tamo je Azerbejdžan finansirao radove u Tašmajdanskom parku, a u znak zahvalnosti Beograd nije dobio ulicu Azrerbjdžan, već ulicu Hajdara Alijeva.

Dvoglavi orao i Bože pravde su nebitni za Srbe, branićemo samo 9. januar?

Praksa da se kulturne veze uspostavljaju „razmjenom“ imena ulicama znamenitih istorijskih ili ličnosti iz kulture poznata je širom svijeta. Osim kod nas u Srpskoj, gdje su znamenite ličnosti sa Srbijom podudarne. Šta bi falilo da je novi trg u Istočnom Sarajevu dobio ime Kosovskih junaka, ili Kneza Lazara? Ništa, osim politike zvaničnog Beograda prema zemlji srpskog zavjeta.

Istočno Sarajevo je tako dobilo Trg Republike Srbije, ranije je dobilo Bolnicu Srbija, a dosta ranije na Palama je otvorena Osnovna škola Srbija. Možete staviti ruku u vatru da će ovakva praksa biti nastavljena, i niko neće vidjeti problem sa multipliciranjem imena „Srbija“ u gradu koji se nekad zvao Srpsko Sarajevo.

Niko ni ne pomišlja da u tom smislu radi ozbiljniji posao, odnosno da bi trebalo ispraviti nasilje Ustavnog suda kojim je gradu oduzeto ime.

Jesi znao da se Munze, nekad zvao Zemun?

Međutim, u Srpskoj se odluke Ustavnog suda BiH poštuju selektivno. Kad se progoni dvoglavi orao ili srpsko ime, onda je to u redu i udovoljava kulturnogenocidnim zahtjevima se udovoljava ekspresno. Mijenjamo grbove gradova i države, odričemo se himne Bože pravde. Kad se igramo srpstva i branimo 9. januar, onda je neka druga priča.

A priča se svašta. O nikad boljim odnosima sa Srbijom, izmišljaju se novi praznici, a vizueno se potencira razlika među istim narodom, uparujući grb Srbije sa „amblemom Srpske“, koji se besramno naziva grbom i promoviše na svakom koraku. Zašto? Da bi se valjda opravdao izdajnički potez prihvatanja odluke Ustavnog suda?

Generacije Srba već odrastaju, a da ne znaju da je grb Srpske zapravo isti kao grb Srbije. Mlađan Dinkić se postarao, ubacivanjem grba na državnu zastavu, da zastava Srbije liči na slovačku ili slovenačku, ali da je vizuelno različita od još uvijek „neuvredljive“ crveno-plavo-bijele trobojke Republike Srpske.

U Istočnom Sarajevu će se zahvaljujući ovakvoj kulturnoj i identitetskoj politici, klinci vjerovatno iznenaditi kad to saznaju, taman kao mladi Zemunci, kad im neko kaže da se Munze nekad zapravo zvao Zemun.

Da ne bi korone, ne bi se ni sjetili Miodraga Lazića

U opštini Istočnog Sarajeva, Istočnoj Ilidži, šetalište je dobilo ime po pokojnom doktoru Miodragu Laziću. Niko nije imao herca da traži da se Bolnica Srbija preimenuje po Miodragu Laziću.

Lazić je i doktor, pa je još iz Srbije. A da stvar bude značajnija, on je tu bolnicu napravio! Napravio ju je odlukom da siđe bliže prvoj liniji fronta, da operiše svakodnevno, i na jednoj nozi, dok je onu sa iščašenim zglobom držao na stolici.

Napravljena je tako. Svakodnevnim operacijama do granica iznemoglosti tih ljudi u ratnoj bolnici Žica, a prvo ime koje stoji ispred svih tih ljudi je Miodrag Lazić. Fizičko zidanje zgrade bolnice, u odnosu na sve to, stvar je rutine.

Što Karadžić i Krajišnik mogu na Pale, a ne mogu u Banju Luku?

Pale su dobile studentski dom koji se zove po Radovanu Karadžiću. I to je doživljeno kao neviđena subverzija, a ne kao ponižavanje prvog predsjednika Srpske. Kao da je bio dekan, a ne predsjednik.

Dodik najavljuje da će Pale dobiti ulicu Momčila Krajišnika. Da li je i Krajišnik neki zavičajni pisac, ili je obavljao funkciju koja je na nivou cijele Republike?

Zašto se štedi Banja Luka, od svake vrste nacionalne boje? Ako se otima da postane glavni grad i po Ustavu, zašto i u njoj ulicu ne dobije prvi predsjednik narodne skupštine? Zašto se sa Karadžićem stalo samo na Palama? Je li i on ličnost samo regionalnog formata? Pogodna samo za politički vic, da se po njemu nazove studenstski dom?

E da, i u Foči je napravljen studentski dom. Zvanično ime mu je Javna ustanova studentski dom Foča. Očito nikome nije palo na pamet da ga nazove po Boriši Staroviću, čovjeku koji je za Medicinski fakultet u Foči ono što je Miodrag Lazić za bolnicu u Srpskom Sarajevu.  Ako se već niko nije sjetio da se po njemu zove bolnica u tom gradu.

Takvi smo mi. Zaboravićemo svakoga, ako nema trenutne koristi. A trenutna korist nam je jedini domet. Smijem li se nadati i reći – trenutno?