Nema Milanka Kočevića, legendarnog romanijskog lovca, među ovozemljanima. Preselio se u rajske odaje, gdje mu duša druguje sa anđelima. U toku ovozemaljskog života ostavio je neizbrisive tragove čojstva i dobrote, mnogo toga po čemu će se pamtiti i pominjati.

Ovu priču, poštovani čitaoci, zabilježio sam u novembru 2008. godine, u zaseoku Vagan, gdje sam se sreo sa dobrim čovjekom i čestitim domaćinom, legendom među romanijskim lovcima. Kazivao mi je starina Milanko o lovačkim doživljajima, o ljubavi prema prirodi i plemenitoj divljači.

Evo te priče, zabilježene jednog sunčanog novembarskog dana dvije hiljade i osme.

Vuk ti je, sinko, neobična zverka. I najpoznatiji poznavaoci životinjskog svijeta nisu mnogo toga mogli odgonetnuti iz njegovog života, iako je poznata ona narodna : “Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad“. Zna se da vuk ponajviše mrzi pse, svoje srodnike. Oni su mu prava poslastica kad ih dograbi. Kažu, a ja vjerujem da je istina – ta mržnja je jedna vrsta osvete psu što je šume napustio i „pristao“ da služi čovjeku, koga vučija sorta smatra svojim najvećim neprijateljem i progoniocem.

Prije pet i po decenija kupio sam prvu lovačku pušku i od tada traje moje krstarenje i lomatanje vrletima Kopita, Devetaka, Visočnika, Romanije… Nakon mog gorkog životnog posrtanja u godinama nakon Drugog svjetskog rata, tamnovanja zbog simpatija prema Draži i njegovoj vojsci, priroda mi je liječila ranjenu dušu, vratila mi vjeru u život.

Kao lovac stekao sam brojne prijatelje, a s posebnim zadovoljstvom pominjem nekadašnjeg predsjednika opštine Loznica Radovana Vasiljevića. Zanimljivo je, sinko, da je Radovan u lozničkom kraju, kao i Sava na Romaniji, bio u jedinicama koje su, nakon Drugog svjetskog rata, progonile protivnike komunizma , kada su mnogi srpski mladići, ni krvi ni dužni, skončali pred Udbinim i Ozninim puščanim cijevima, ali je u tom nevremenu Vasiljević ostao čovjek, spasavao nedužne, rizikujući i svoj život. Da je bio drugačiji, ne bi sa mnom drugovao godinama, iako je znao da sam bio ogorčeni protivnik ubica obilježenih petokrakom. Dolazio je često na Romaniju i bio mi je jedan od najiskrenijih prijatelja.

Imao sam uvijek lovačke kerove za primjer, kao niko na Romaniji. Pas mi je, prijatelju, vjerniji od bilo koga. Oni ti iz očiju čita misli, tvoje namjere, ljutnju, prijekor, mržnju. Od njega to ne možeš sakriti. Prati pokret očiju, zna koji ti je prvi korak na umu. Učiniće sve za dobrog gospodara, često i umrijeti ako ga izgubi. To čovjek ne može.

U svom burnom lovačkom životu tragao sam najviše za vukovima, zvijerima koje je teško i vidjeti, a ne odstrijeliti. Neprestano sam im bio na tragu, gonio ih u stopu, uporno, kao niko na ovom gorovitom prostoru. Nije im bilo lako sa mnom, prijatelju, jer sam se u šumi, u kojoj su oni gospodari, snalazio kao u svojoj kući. Ni u vrijeme mrkle noći i najgušće magle nisam mogao zalutati. Kao da mi je kompas bio ugrađen u glavi. Nepogrešivo bih se, nakon progona zvijeri i kilometarskog lutanja, vraćao na pravi put i dolazio kući.

Rijetko bi se dešavalo da nešto ne ulovim. Istina, imao sam milosti za plemenitu divljač i u vrijeme kada je bilo dozvoljeno da se lovi. Gledam, koliko se puta to desilo, na proplanku srnu, jelena, mirno stoje, preživaju, ne osjećaju opasnost. Kako bi čovjek imao srce da ih usmrti. Smatrao sam to teškim zločinom.

Vuka, lisicu i kunu nisam štedio. Znao sam u toku jedne lovne sezone odstrijeliti po 22 kune i 18 lisica, ali vukovi su me posebno zanimali. Neko u lovu provede decenije i nikada ne ulovi vuka, a kamoli da ga ubije. Bio sam njihov najljući gonilac na Romaniji. Ubio sam ih 98, a da sam u još pet bliskih susreta sa njima imao pušku, ta brojka bi sigurno prešla stotinu. Čuo sam, sinko, da je samo jedan lovac sa Sjemeća, ne znam mu ime, meni uz rame u tamanjenju vukova.

Znam šta vuk misli. Ne mogu to u riječi pretvoriti, ali znam, osjećam to na terenu, u šumi i u ravnici, kad naiđem na vučije tragove. On u pokretu ima dva cilja – stići do lovine i izbjeći zamku i puščane cijevi. Kad pođe u ubilačke pohode, kreće se sporo, zastajkuje, sluša, sva čula upregne. Skoro da se ne osjeća dodir njegove šape na zemlji. A, kada napada, čini to strelovito, poput munje. U vratne žile žrtve zarije očnjake, popije krv i uzmiče, a kada osjeti da je bezbjedan, komada lovinu, ne žvaće ništa, već guta, kao aždaja. Zbog tog nečuvenog opreza i ubilačkih pohoda, silno sam se trudio da ga nadmudrim. Teško je objasniti kako sam toj zvijeri mogao prići i na razdaljinu da mu i dah mogu čuti, a da me ne primijeti.

Nesrećan sam, prijatelju, bio u vremenu kada je vučija divljač bila na ivici istrebljenja. Stada su tada bezbrižno krstarila šumama. I čobani su bili mirni, stočari zadovoljni, ali ja sam, kao veliki ljubitelj prirode i života u njoj , osjećao neku muku i nelagodu, jer, znao sam, da bi šume bile mnogo siromašnije da u sebi ne skrivaju čuvenu zvijer. Rušenje prirodne ravnoteže na takav način ne smije se dozvoliti. Prisustvo vuka u šumama je neophodno i ljekovito. Ima i on nečeg dobrog što radi. U prirodnoj selekciji i borbi za opstanak, u njegovim čeljustima najčešće završavaju oboljeli i nemoćni stanovnici šuma koji ne pripadaju vučijoj vrsti. Tako takvi primjerci ne dobiju šansu da se razmnožavaju i na svijet donose mlade, koji bi mogli biti uzrok teških bolesti među životinjama. Vuk presuđuje o životu i smrti. Najzdraviji i najjači preživljavaju. To je njegova zasluga.

Blizu šezdeset godina drugujem sa šumom i zvijerima. Prosto me je opijala obaveza da pronađem mjesto gdje vučice rađaju mlade. Ušao sam u tajne kako ženka bira mjesto za porođaj. To su rupe u stijenama, skrovitom terenu, daleko od čovjeka. Znao sam da vučica, petnaest dana pred okot, traga za mjestom gdje će na svijet donijeti mladunce. Pratio sam te pokrete, bilježio u svom pamćenju ta mjesta i dolazio u vrijeme kada su se mogli pokupiti mladi. Dogodilo se to više puta. Mladunce sam predavao Šumskoj upravi.

Dešavalo se i da neoprezno dođem pred vučije jame u potrazi za mladima. U Stanagi bijaše vučica koja je harala selima. Žalile se moje komšije iz sela Kuti da im nanosi veliku štetu i ja pođem u potragu. Nađem jazbinu, a oko nje se mladi igraju. Dvoje pođe prema meni i ja ih stavim u ruksak. Ostali se razbježaše. Na skiku mladih, vučica se uz strminu okomi na mene. Na pet metara sam je pogodio. Pala je mrtva pred moje noge. Ko zna šta bi bilo da ne bijah smiren i spretan u tim trenucima. Bilo je, dragi prijatelju, još sličnih bliskih susreta sa vukovima i vučicama. Sve te bitke sam dobio.

Zvijeri su tu kao i čovjek. Jedne oprezne, druge aljkave u svakodnevnom ponašanju. Skoro svi vukovi, nakon noćnih lutanja i potrage za plijenom, u ranim jutarnjim časovima leže, odmaraju se, ali ima i onih koji to ne čine. Pojedini vukovi i u vrijeme parenja imaju na umu da ih prati lovačko oko. Ali, ima i onih što o tome ne vode računa.

Nekada su mirno pasla stada u šumskim prostorima. Vukovi su rjeđe napadali. Danas nije tako. Zvijeri stižu u torove, do pred same kuće, ubijaju ovce naočigled pastira i domaćina. Vučice nemaju potrebu da se sklanjaju u vrleti da bi se okotile. I lovci su krvi za to. Nema, kao nekada, onih što imaju jarku želju i volju da prate kretanje vukova i reaguju u pravom trenutku. Sela ostaju bez stanovnika. Samo su starci pored stada ovaca. I vukovi znaju da im oni ne predstavljaju opasnost, pa je i normalno da se komotno i razbojnički ponašaju.

Možda iz ove priče, sinko, nešto i naučiš. Kazivah ti to isprekidano, istrzano. Ti to malo uljudi, kako to naš narod kaže. Stigle, godine, bliži se devedeseta, a mnogo sjećanja, događaja. Ne može sve da stanje u pamćenje. A teške i ljute porodične rane nosim. Dva sina sam izgubio, oba iznenada – Dušana 1987. a Ratka 2007. godine. Dvije moje neprebolne rane. I Ratko je lov volio, kao i ja. Ostao sam bez supruge Petre 2001. godine. Samujem u ovom prostoru šumom okruženim. Obraduje me dolazak unuka. Tu je, u blizini, i moj brat Mile, sam kao i ja, ali popijemo kafu zajedno, prisjetimo se dalekih i srećnih vremena, mladosti naše, lova, starih prijatelja, od koji su mnogi među pokojnicima. Pušku sam o klin objesio. Živim od uspomena i čekam da me Svevišnji pozove, da se pridružim Petri i sinovima.

Autor: Velemir Elez