Trofejni srpski džudista Nemanja Majdov (23), specijalno za Sportski žurnal, ispričao je kako mu protiču dani u doba korona virusa u njegovom rodnom Istočnom Sarajevu, u Republici Srpskoj…

– Iskreno, koronavirus mi nije puno promijenila uobičajeni način života. Kad se pripremam za takmičenje, treniram tri puta dnevno i obično sam u sportskom karantinu. Jedeš, treniraš, spavaš… Sada treniram jednom dnevno u kućnoj sali, i mnogo više vremena provodim s porodicom. Da ljudi ne umiru od ove tajanstvene bolesti i da se ne stvara ekonomska kriza u svijetu, što se mene tiče, ovo može da potraje – istakao je Nemanja Majdov.

Olimpijske igre u Tokiju su zbog pandemije virusa korona odložene za 2021?

– Igre su odložene s razlogom. Ni jedna titula, pobjeda ili medalja, nije vrijedna ljudskog života. Podržavam odluku u potpunosti. Biće vremena za titule i medalje. Odlaganje Igara nije mi puno poremetilo planove. Kako je meni, tako je i drugima. U glavi sam već pripremio viziju da će Igre biti 2021. Biću godinu stariji, iskusniji, zdraviji. Mislim da će to da bude, ako Bog da, sve kako treba.

Mjere vanrednog stanja popuštaju, kada očekujete početak takmičenja u džudou?

– Ne vjerujem da će ih biti prije septembra ili oktobra. Ovo je kontaktni borilački sport. Ako su iole pametni u Svjetskoj džudo federaciji, dok god se u potpunosti ne ugasi pandemija virusa, ne bi smjeli da dozvole takmičenja. Na gren slemovima i gran pri turnirima učestvuju sportisti iz preko 100 zemalja. Ne bismo smjeli da se takmičimo dok svi ne budemo mogli da učestvujemo. To je najpoštenije.

Plasman na OI ste praktično obezbijedili, ko bi mogao da vam bude najopasniji rival u prestonici Japana?

– Obezbijedio sam plasman za Tokio, ali, sve je prekinuto. Kad ponovo počnu takmičenja, moraću da branim osvojene bodove i da se potrudim da ostanem među prvih osmoro boraca u žrebu, jer je to jako važno. Za sad su bodovi „zamrznuti“. Nemam razloga da žurim do marta sledeće godine. Što se tiče najopasnijih protivnika na Igrama u Tokiju, iskreno, biću najopasniji sam sebi. Kad sam na optimalnom nivou, mogućnosti su velike. Daću sve od sebe i uzdam se u Boga.

Kalendar će se mijenjati, koji su vam takmičarski prioriteti?

– Za sada nemam nikakvu informaciju u vezi takmičenja. Priča se da će biti još jedno Svjetsko prvenstvo?! Svi smo se fokusirali na Igre, nije lako u kratkom roku tempirati vrhunsku formu. Nadam se da će biti manje turnira, jer se u tom slučaju manje izlažete riziku od povrede.

Da li očekujete učešće na OI u Parizu (2024) i Los Anđelesu (2028)?

– Želio bih da se borim u Parizu. Biću tada u sjajnim takmičarskim godinama. Što se tiče Los Anđelesa, ne vjerujem. Ima još lijepih stvari u životu, prije svega, stvaranje porodice. Očekujem da me uspješno zamijene sportski nasljednici, da i oni dožive takmičarske snove na Olimpijskim igrama.

Ne krijete da ste iskreni vjernik?

– Bog ima planove za sve nas. Dao nam je slobodnu volju. Mi određujemo šta ćemo činiti. Bog nas upućuje na ispravan put.

Koliko vam vjera u Boga pomaže kad ste na tatamiju?

– Vjera mi je najbitnija stvar u životu. Svaki sportista ima način da pronađe unutrašnji mir. Ja ga pronalazim u vjerovanju u Boga. To me je odvelo do svjetskog vrha u džudou. Prije meča pokušavam da nađem vezu s Bogom i da tog dana u datom trenutku budem najbolji. Ako se to ne dogodi, život teče dalje, to je Božija volja.

Kakvi su vam privatni planovi?

– Sve ide prirodnim tokom. Moj dvije godine stariji brat Stefan i ja, od majke Biljane, oca i trenera Ljubiše, odgajani smo i vaspitavani da nam obrazovanje bude bitno u životu. Obojica smo bili učenici generacije u osnovnoj i srednjoj školi. Brat je diplomirao na dva fakulteta, u Beogradu na FON-u i na Palama, na Fizičkom vaspitanju sporta. Prošle godine diplomirao sam na istom fakultetu. Sad sam na drugoj godini master studija. Poslije ću upisati doktorske. Idem korak po korak, do vrha! Bitno je obrazovanje, ali i porodično vaspitanje. Ne možeš da budeš šampion samo ako osvajaš medalje. Bitan je odnos prema porodici, ljudima, djeci, sportskim rivalima. Šampion treba da daje pozitivan primjer…

Čime ćete se baviti za 10 godina?

– Mislim da ću ostati u sportu i da ću takmičarska iskustva da prenosim na moje džudo učenike. Sada treniraju tri puta dnevno. Jako obećavaju. Tu mislim na Uroša Mačara, Lazara Ždrala, Darku Topalovića, Petra Škrbu i Lanu Erić. Svi su državni prvaci u svojim uzrastima. Očekujem da me naslijede. Da li će biti prvaci svijeta, to niko ne može da zna. Biće svjetske klase, u to sam uvjeren. Za sada sam jedini Srbin kome je uspjelo da osvoji svjetsko zlato. Daj Bože da moji sportski učenici ponove ono što sam ostvario, i to više puta – zaključio je Nemanja Majdov.