Na Gradskom stadionu u Foči danas je osveštana spomen-ploča i služen parastos za četvoricu mještana Zavaita i Čelebića, koje su na Savindan 1946. godine na tom mjestu ubile partizanske vlasti.

Kao znak odmazde za pogibiju jednog partizana na Zavaitu, tada su bez suđenja ubijeni Krsto Matović iz Fališa, Mile Stevanović iz Ječmišta, Mikajilo Ružić iz Rajkovića i Tešo Tešović iz Dubrave.

Spomen-ploču na kojoj su upisana njihova imena, nakon što je dobila odobrenje od opštine, podigla je rodbina stradalih.

Ubijeni mještani Čelebića i Zavaita, pričaju njihovi potomci, u ratu nisu bili pripadnici nijedne vojske, a nasumično su odabrani od vlasti, koja je smatrala da je za ubistvo partizana odgovoran neko iz tog kraja.

Zoran Matović, unuk strijeljanog Krste Matovića, priča da su ubijeni na pravdi Boga, nakon što je u Zavaitu stradao čovjek s kojim oni nisu imali nikakve veze, već su ga drugi ubili.

- Kada đed drugi dan nije došao kući, baba je poslala ćerku od 13 godina da mu nosi hljeba da jede. Kada je ćerka došla ovdje, oni su bili vezani, vidio je nju i rekao joj: `Sine, idite kući, Bože zdravlja vama`. Utom su ih strijeljali i niz vodu poslali, u Ćehotinu ih bacili, nikada kosti nismo našli - kaže Matović.

Potomci nevino ubijenih tvrde da je partizan stradao od komšije iz svog sela u Pivi.

Miodrag Tešović, unuk Teše Tešovića, rekao je da su partizanske vlasti za odmazdu izabrale najuglednije ljude iz nekoliko zaselaka.

- Došlo je vrijeme da se rehabilituju, da se zna da su na pravdi Boga, bez ikakvog suđenja, strijeljani obični civili, koji su radili svoju zemlju. Čak su odbornici rekli - morate nam dati po jednog iz tog i tog sela i oni su ih tako pokupili. Tom nekom ko je određivao bila su kriva sva ta sela zbog tog ubistva - kaže Tešović.

Na osveštanje spomenika došla je i monahinja Minodora Ružić iz monaške kelije Svetih pravednih bogoroditelja Joakima i Ane na Čelebićima.

Među ubijenima je i Mikajilo Ružić, brat od njenog djeda Obrada Ružića, solunskog dobrovoljca.

- Mikajilo se nije plašio, rekli su da ga vode na saslušanje, rekao je `idem da vidim šta je, nisam ništa kriv`. Odveden je i njegov brat od strica Vlado, on je bio dečko, mladić i javljeno je da se zaustavi strijeljanje. Vlada su pustili, ali su već bili Mikajila strijeljali - priča mati Minodora.

Ona ističe da je podizanje spomen-ploče mnogo dobro djelo za potomke.

- Čelebići su iseljeni, bili smo kažnjeni, zadnji smo dobili struju, put ni danas nismo, a iskorišćava se ogromno bogatsvo - šuma, a sad se i ruda izvlači, ne zna se ni kud ni kako - kaže monahinja Minodora.

Inicijativa za postavljanje spomen-ploče pokrenuta je prije dvije i po godine. Opština je odobrila inicijativu, pa je nakon osam decenija obilježeno mjesto stradanja nevinih mještana Zavaita i Čelebića.