Hrvatska operacija "Oluja" iz avgusta 1995. je bila predmet brojnih istraga, a najviše nade preživjeli srpski živalj polagao je u proces protiv trojice hrvatskih generala u Hagu. U prvi mah se činilo da je pravda zadovoljena, ali Krajina je opet "pala" kada im je, tijesnom većinom, izrečena oslobađajuća presuda zbog promjene stava sudija o "pravilu 200 metara".

Za zločine u "Oluji" sudilo se i trojici hrvatskih generala pred Haškim tribunalom. Ivan Čermak je, kao trećeoptuženi, oslobođen u prvostepenom postupku u aprilu 2011, dok su Ante Gotovina i Mladen Markač osuđeni na višegodišnje kazne zatvora usljed udruženog zločinačkog poduhvata, ali je presuda, tijesnom većinom, odnosno sa tri na prema dva, poništena već u maju 2012, poslije žalbenog postupka te su oni oslobođeni. 

A o tome kako je proces tekao od početka za "Glas" svjedoči Savo Štrbac koji je od osnivanja na čelu Dokumentaciono-informativnog centra "Veritas" i koji je u vrijeme "Oluje" bio sekretar Vlade Republike Srpske Krajine (RSK). 

Upravo je "Veritas" odigrao glavnu ulogu, odnosno dostavio brojne dokaze o stradanju Srba tužilaštvu u Hagu. 

Jednom su istražiocima za sedam dana obezbijedili 120 svjedoka koji su pričali upravo o neselektivnom granatiranju i famoznom pravilu od 200 metara kojem je, podsjeća, svjedočio i sam tog 4. aprila u Kninu. 

- Hrvati su me optuživali da sam ja napisao optužnicu, a Karla del Ponte potpisala. Obimna istraga je prethodila podizanju optužnice prema kojoj su za "Oluju" bili optuženi Markač, Čermak i Gotovina. Rečeno je da bi bio optužen i Franjo Tuđman, ali je umro u međuvremu, a mrtvima se ne sudi – rekao je Štrbac. 

Prvostepenom presudom Gotovina je osuđen na 24, Markač na 18 godina zatvora, a za srpski narod, posebno prognane Krajišnike, važna je tada bila definicija koja je prihvaćena, a to je da su članovi udruženog zločinačkog poduhvata kao što je glasilo u optužnici.

- U Hrvatskoj je to bio kao smak svijeta, jer je za njih akcija "Oluja" osnov ove države. Najsvjetlija i najbistrija bitka na kojoj sve počiva. Ali, kada su oni osuđeni, uslijedila je žalba na presudu i žestoka, žestoka ofanziva.  Mnogo novca su uložili u odbranu, jer su znali da bi potvrda prvostepene presude bila loša po Hrvatsku. Da pada u vodu sve na čemu su je gradili – rekao je Štrbac. 

Tako su platili i lobističku kanadsko-američko-velikobritansku grupu  koja je od Haga zatražila da ih prizna u svojstvu prijatelja suda, a dostavili su pogled na presudu. Najviše im je smetalo pravilo od 200 metara na kojem je i bila zasnovana, odnosno da su granatirana mjesta, udaljena više od 200 metara od legitimnog cilja, bila dokaz o protivzakonitom artiljerijskom napadu.

- To pravilo je napadnuto s više strana. Žalbeni sud kojim je predsjedavao Teodor Meron, koji je ujedno bio i predsjednik suda i imao američko i izraelsko državljanstvo, je natpolovičnom većinom odbio zahtjev da im se prizna status prijatelja suda, ali su uvažili stav o pravilu 200 metara. Zbog toga su poništili presudu pretresnog vijeća i oslobodili hrvatske generale u maju 2012, zauzevši stav da to pravilo nije nigdje propisano, da je to proizvoljna ocjena pretresnog vijeća - podsjetio je Štrbac. 

U njemu su troje sudija, a u žalbenom postupku ih ima pet. I u istom su rangu. 

- Ništa drugo nisu ispitivali ni osporavali već samo o pravilu od 200 metara. Sve i da nije bilo propisano, očekivali smo da će ih osuditi i po drugim tačkama, a bilo ih je koliko hoćete. Ali ne, samo su rekli da nije u redu to pravilo i oslobodili ih - rekao je Štrbac i dodao da su Hrvati sve do te drugostepene presude otezali i sa ekshumacijama posmrtnih ostataka sa šibenskog, zadarskog i drugih grobalja.

Mnogi su rekli da je takva presuda sramotna. Od pet sudija u drugostepenom postupku, dvojica su glasala protiv i bili su "za" da se potvrdi presuda, ali su ih trojica nadglasali. 

- Oni koji su bili za prvostepenu presudu rekli su da nema ni "p" od pravde u oslobađajućoj presudi. Nikada nisam pročitao da su se kolege protivile stavu većine na taj način, a među tom trojicom je bio i Mehmet Kinej koji je već bio ostario i bolestan. Polako se gubio i nije znao ni da pogodi u svoju kancelariju pa su ga službenici vodali. Harkof je rekao da je kolega Kinej stalno tvrdio da će glasati da se potvrdi prvostepena presuda te da ih je iznenadilo da je glasao da se oslobode generali, navodeći da je na njega u zadnji čas dodatni pritisak izvršio upravo Teodor Meron, predsjednik suda i predsjednik žalbenog vijeća da glasa protiv svog uvjerenja. I tako je ta problematična presuda izglasana sa tri na prema dva. I Hrvati to slave i dan-danas govoreći da im je Hag očistio svu prljavštinu iz "Oluje" iz te navodno najčistije bitke, a ona je i dalje mutna da mutnija ne može da bude. Da je Kinej glasao kako je govorio, danas bi imali potpuno drugačiju situaciju - rekao je Štrbac.

O svemu je, kako je podsjetio, pričao i 2013. godine u UN-u i naglasio da je i tada rekao da je velika šteta što nije ostalo pravilo od 200 metara kao presedan. 

- Bilo bi manje krvavih ratova i više bi se vodilo računa o civilima i o zaštićenim kategorijama, kućama. Da je ostalo na snazi mislim da danas ne bismo imali ni Gazu ni Ukrajinu u ovom obliku - istakao je Štrbac. 

Međunarodni sud pravde je 2015. godine operaciju "Oluja" okvalifikovao kao etničko čišćenje, ali ne i kao genocid, mada eksperti tvrde da je imala sve karakteristike. Rok za žalbu je istekao krajem februara ove godine, a iako je "Veritas" lani pokrenuo inicijativu da se pokrene revizija, ništa se nije desilo. 

Tokom "Oluje" je ubijeno ili nestalo oko 2.000 Srba, a 220.000 protjerano iz RSK. Bilo je to najveće etničko čišćenje u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, čije su žrtve bile 65 odsto civili i to uglavnom starijeg životnog doba.

"Po mirisu smo ih tražili" 

"Ja nisam bila u koloni, ostala sam poslije kolone. Svi su me pitali zašto nisi bježala kao i ostali? Čula sam od ljudi sa kojima sam radila da je napeto, da će napasti. Ipak, mislila sam da će to biti dalje od Knina".

To su riječi jednog svjedoka stradanja srpskog življa tokom operacije "Oluja" koji je insistirao na anonimnosti. 

 - Poslije granatiranja sam bila u skloništu, a potom sa kolegama. Naredni dani su bili mučni. Nikada nisam vidjela ubistvo, ali jesam mnogo, mnogo ubijenih. Užasne zločine. Te slike neću zaboraviti. Gledala sam ih kako kradu, pale... Nekada su bili vojnici, policajci, nekad civili. Imali su za sve pravdanje. Moja želja je bila da pomognemo preživjelima. Najgore bi bilo kada nađemo nekog, zapišemo da je preživio, a poslije nekoliko dana ga nađemo mrtvog. Prve scene ubijenih sam jako teško podnosila, bilo je ljeto, tijela su se brzo raspadala i to su neopisive scene, i taj miris nikada ne izađe iz nosnica. Po mirisu smo ih i tražili. Išla sam putevima kojima su otišle kolone. Zaostali traktori, automobili, odjeća, odbačene stvari, pokoja igračka,...Ostao je samo trag od tog paničnog bijega - ispričao je sagovornik "Glasa".

Piše: Vedrana Kulaga Simić