Prije 113 godina prestalo je da kuca jedno veliko plemenito srce, srce najrevnosnije dobrotvorke srpskog naroda, koja nas je zadužila za sva vremena. Adelina Pavlija Irbi, vođena filantropskom idejom pomaganja potlačenima, obespravljenima i nevoljnima, srela se sa Srbima pod tiranskim osmanskim jarmom 1851. i uvidjela da je takva pomoć baš njima nasušno potrebna, kao najugroženijem narodu u Evropi toga vremena.

Osjećajući težinu srpske nesreće i stradanja, ona je ostala sa njima i svaki dan od preostalih 50 godina svoga života neumorno i nesebično radila da nahrani, obuče, zaštiti i školuje srpsku sirotinju. Danas, nažalost, neoprostivo malo znamo o ovoj plemenitoj ženi pa će ovaj tekst biti skroman doprinos kulturi sjećanja.

Mis Irbi je rođena 1831. u engleskoj aristokratskoj porodici, njen otac je bio britanski admiral, jedan joj je djed bio lord, a drugi ugledni bankar. Kao mlada samosvjesna intelektualka, sa prijateljicom mis Mekenzi 1855. godine putuje srednjom i istočnom Evropom, o čemu objavljuju knjigu “Kroz Karpate”. Godine 1861. njih dvije odvažno kreću na, tada krajnje rizično i naporno, putovanje po Balkanu, o kojem će nastati vrlo zapažena knjiga “Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi”.

Srpske zemlje

U drugom proširenom izdanju Irbijeva između ostalog kaže: “Bosna i Hercegovina su srpske zemlje, naseljene srpskim narodom, koji srpski misli, govori i osjeća, kao i onaj u Srbiji.”

Uskoro potom, 1869. svojim sredstvima ona u Sarajevu podiže zgradu i otvara žensku školu “Zavod Mis Irbi” za učenice svih konfesija. Fra Grga Marić harangira protiv nje kao luteranke pa učenice katolkinje napuštaju Zavod, koji će od tada narod zvati Srpska ženska škola. Učitelji su bili Sara Panić iz Beograda i Simo Čajkanović iz Sarajeva. Izbijanjem Bosansko-hercegovačkog ustanka progon Srba se zaoštrava i ona zatvara Zavod 15. septembra 1875, a najsiromašnije učenice prebacuje u Prag. Saznavši da srpska nejač podnosi nečuveno stradanje i muke i pred turskom brutalnom odmazdom njih na hiljade bježi u Slavoniju i Dalmaciju, ona odmah sa saradnicom Prisilom Džonston pohita na tu stranu. Zatiču bjegunce kako u agoniji tumaraju putevima Slavonije, u očajnom stanju beznađa, bez smještaja, bez hrane po nekoliko dana, ucviljeni gubitkom najmilijih, napadnuti epidemijama tifusa i velikih boginja.

Ta slika ih duboko potrese, pa se odmah zaputiše u Englesku i tamo brzo formiraše odbor za prikupljanje pomoći i fond pod nazivom “Siroče”. Ta akcija je dobila veliki publicitet pa ih i londonski “Tajms” svesrdno podrža. Uskoro se vraćaju u Slavoniju se 20.000 forinti, što je tad bio ogroman novac. Cijelu zimu 1875/76. smjelo i poduzetno, po snijegu, kiši i blatu obilaze zbjegove, gdje u neljudskim uslovima borave izbjeglice, kojima dijele hranu, odjeću i pokrivače. Valjalo je u to vrijeme tone razne robe nabaviti, prevesti i podijeliti. U proljeće 1876. oko Pakraca, gdje se koncentrisao znatan broj izbjeglica, otvaraju 19 škola, koje je pohađalo oko 2000 izbjegle Srpčadi.

Svako je dobilo odjeću, obuću, školske knjige (nabavljene iz Srbije) i sve druge potrebe. Nastavu drži 21 učitelj, svršeni bogoslovi Banjalučke bogoslovije i jedna učiteljica, uz solidnu platu i hotelski smještaj. Te godine buknu rat Srbije i Turske, uz mogućnost ulaska srpske vojske u Bosnu u pomoć ustanicima. Politički Zagreb, koji je odranije proglasio Bosnu i Hercegovinu hrvatskim zemljama, u skladu sa aspiracijama Beča, graknu na sve što je srpsko. Hrvatski šovinisti, koji su zlurado gledali patnje izbjeglica, sada ih počeše i otvoreno napadati. Irbijeva morade zatvoriti sve škole, osim one u Pakracu, pa pređe u Dalmaciju i tamo u kninskom kraju otvori četiri škole: jednu u Plavnu (radila do 1881.) i jedno sirotište-konvikt za djecu izginulih roditelja, zatim školu u Polači sa učiteljima Kostom Kovačevićem i Prokopićem, školu u Gajnjači sa banjalučkim učiteljima Vasom Jungićem i Gajom Ilijićem, te školu u Vrbniku sa učiteljem Simom Samcem.

Te škole je sa velikim uspjehom pohađalo oko 500 Srpčadi. Kasnije u petrovačkom kotaru otvara škole u Uncu, Koluniću, Vođenici i Bjelaju. Za izbjeglice se grade kolibe, nabavlja hrana, lijekovi, odjeća, obuća, alat, sjemena i druge potrebe u iznosu od nevjerovatnih 985.966 kruna. U Strmici je formiran centar za podjelu pomoći, koju je primalo na desetine hiljada izbjeglica iz okolnih krajeva. Računa se da je, tokom četiri godine njenog zbrinjavanja izbjeglica, Mis Irbi sa prijateljicama prikupila i utrošila, preračunato u današnji novac, preko pet miliona KM. U Sarajevo se vraća 1879. dovodeći 40 siročića poginulih ustanika, obnavlja i dograđuje impozantnu zgradu njenog Zavoda (danas sjedište kantonalnog tužilaštva). Dovodi još 50 djece bez roditelja, koja uz smještaj, hranu i odjeću pohađaju školu. Zavod će vremenom sa osmogodišnjom nastavom prerasti u srednju školu za učiteljice, stvarajući tako ozbiljnu prosvjetnu armiju.

Sahranjena na Koševu

To su bile prve intelektualke u BiH, na koje je prenosila nešto od te viktorijanske ženske smjernosti. Neke od njih Irbijeva će slati u inostranstvo na dalje nauke, uvijek im govoreći: “Ne smijete zaboraviti da ste Srpkinje, čuvajte svoje običaje i vjeru pravoslavnu”. Inače, štićenice Zavoda su, uz redovnu nastavu, učile ručni rad i druge ženske poslove u duhu onog vremena, a ona bi ih poslije o svom trošku udavala za valjane učene ljude. Dana 15. septembra 1911. cijelom Bosnom i Hercegovinom prohujala je tužna vijest, zastave su spuštene na pola koplja, na srpskim kućama i ustanovama istaknuta su crna platna.

“Srpska riječ” u posebnom izdanju donosi: “Danas je dan velike žalosti za Srpstvo, najveća dobrotvorka srpskog naroda danas je ispustila svoju plemenitu dušu /.../ klonula je ruka što je tako obilato dijelila dobra srpskoj siročadi.”

Sarajevo nikad do tada nije vidjelo veću i svečaniju sahranu. U nepreglednoj povorci bili su učenici svih škola, predstavnici vlasti duhovne i svetovne, izaslanstva Srbije i Crne Gore, strane diplomate, delegacije srpskih opština, organizacija i društava iz cijele BiH i regiona, te mnoštvo iskreno ožalošćenog naroda. Mis Irbi je sahranjena na koševskom srpskom groblju, blizu kapele gdje počivaju Princip i drugovi. Svu svoju imovinu ostavila je testamentom “Prosvjeti” i Dobrotvornoj zadruzi “Srpkinja”. Danas Beograd, Banjaluka, Sarajevo i Gradiška imaju ulice sa njenim imenom, a u Plavnu i Strmici su bili njeni spomenici, koje hrvatski bojovnici porušiše kada su 1995. protjerali tamošnje Srbe. Plemenitu Mis Irbi naši stari su  upisali u veliki srpski pomenik gdje besmrtni vjekuju, naša je sveta obaveza ne dati vremenu da izblijedi njen lik, zbog milosrđa i dobrote kojom nas je nesebično obasipala. 

Povelje

O Mis Adelini Irbi srpski književnici su pisali pohvale i pjesme, srpski kraljevi joj dodjeljivali medalje i ordenje, a na prvoj Skupštini srpske narodne organizacije u Sarajevu 1908. pod prvom tačkom je donesen akt zahvalnosti i poštovanja plemenitoj dobrotvorki. Zlatom izvezenu povelju na srpskoj trobojci predala joj je delegacija najuglednijih srpskih prvaka.

Piše: Dragan Mijović