Ime Milana Hadživukovića se po mnogo čemu izdvaja među brojnim istaknutim članovima ove ugledne fočanske porodice - ovaj veliki nacionalni i kulturni radnik bio je jedan od osnivača i višedecenijski predvodnik "Srpskog sokola" u Foči, najstarijeg takvog društva u BiH.

Od 1893. godine, kada je u Srpskoj varoši u Foči osnovano sokolsko društvo "Srpski soko", a zatim i nakon obnavljanja rada 1918. godine, pa sve do Drugog svjetskog rata, kada je sa gašenjem Kraljevine Jugoslavije i ono ugašeno, ugledni trgovac Milan Hadživuković cijeli život posvetio je "Sokolu" i bio mnogo više od njegovog starješine.

Kao imućan trgovac, visokomoralan i društveno odgovaran pripadnik srpskog građanskog staleža, učestvovao je u organizovanju i finansiranju ne samo "Sokola", već i drugih kulturnih i privrednih društava koja su sabirala Srbe i radila na prosvjećivanju naroda, očuvanju srpskog imena i učvršćivanju nacionalne misli.

Milan Hadživuković rođen je 1870. godine. Nakon školovanja u Foči i Dubrovniku, bavio se trgovinom zajedno sa ocem Nikom i bratom Vasilijem, kada su materijalni i duhovni napredak bili u simbiozi i međusobno se podsticali.

Baš kao što je njihova kuća /jedna od prvih srpskih kuća u centru Foče/, koju je otac Niko podigao krajem 19. vijeka, ljepotom, neobičnim stilom gradnje i veličinom odudarala od svih kuća u Foči i odslikavala materijalni status ove porodice, tako je i "Soko", kojim je Milan rukovodio, uz srpsku školu i crkvu, bio jedan od duhovnih i moralnih svetionika fočanskih Srba.

Luča sokolske misli koju su 1893. godine u fočanskoj Srpskoj varoši upalili Risto Jeremić i njegov rođak i veliki prijatelj Milan Hadživuković, raširila se svim krajevima BiH u namjeri da se tjelesnim vježbama, a uz vježbe i prosvjetiteljskim misionarenjem, čuva narodno zdravlje, razagna tama neznanja i da se narod na svojevrstan način regrutuje i polako priprema za konačno oslobođenje i ujedinjenje ili, kako je to zapisao Risto Jeremić, da "ispremreže zemlju organizacijom koja će moći da posluži kad vreme dođe".

Uz "Soko", veliku ulogu imalo je i Trezvenjačko društvo "Pobratimstvo", koje je takođe vodio Milan Hadživuković, kao i Srpsko prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta", u čijem su osnivanju i finansiranju učestvovali opet Jeremić i Hadživuković, a uz njih i ostali viđeniji fočanski Srbi.

Jeremić je jedno vrijeme bio i predsjednik Glavnog odbora "Prosvjete" u Sarajevu.

Uz sokolski pozdrav "Zdravo!", koji će kasnije, kao i nošenje baklje i štafete, slet i cijeli sistem organizacije, od "Sokola" preuzeti nove vlasti nakon Drugog svjetskog rata, glavna parola sokolskog pokreta glasila je "Ustaj, živi, bori se, ne kloni" i ona najbolje odslikava karakter tog pokreta i težak položaj srpskog stanovništva pod austrijskom okupacijom.

Osnovni zadatak ovih organizacija, koje su opismenjavanjem i bodrenjem naroda, te jednom vrstom prikrivene vojne obuke, težile konačnom oslobođenju, sažet je i u jezgrovitoj čestitki "Srpskog sokola" iz Foče 1912. godine Glavnom odboru "Prosvjete" u Sarajevu, povodom deset godina njenog postojanja.

"Prosvjetom slobodi! Zdravo!", čestitao je tada fočanski "Srpski soko", odnosno njegov starješina Milan Hadživuković, jubilej "Prosvjeti".

Čestitku je uputilo i "Pobratimstvo" iz Foče, poželjevši "da naša prosvijećenost počiva na granitnom temelju trezvenosti".

O njegovom rodoljublju svjedoči "Prosvjetin kalendar" koji 1931. godine piše da "Milan Hadži-Vuković, trgovac u Foči i Jeremićev najbliži saradnik uvek sa oduševljenjem priča o onom zanosu i poletu, o vremenu kada je omladina samo govorila o oslobođenju i ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom".

U tekstu se dalje navodi:

- Iako se stenjalo u ropstvu, olakšanje je bilo u nadama, u idealisanju, u očekivanju lepšeg, boljeg, svetlijeg. Tako Milan Hadži-Vuković priča: Za vreme jednih ferija, Risto Jeremić kao student u društvu svojih prijatelja i drugova pri jednom izletu, upravo kad smo se popeli na vrh Zečja, izvadi nekakav papir i poče čitati. Koža nam se ježi, srce podrhtava pri svakoj izgovorenoj reči, suze nam frcaju. Jer Jeremić nam čita proklamaciju i objavu rata Turskoj. Jeremić nas je potpuno zbunio. Kad je svršio, uplakana lica, reći će nam: - Nažalost, ovo je objava rata Turskoj 1876. godine - prenosi "Prosvjetin kalendar" podsjećanje Milana Hadživukovića na vrijeme nacionalnog zanosa s kraja 19. vijeka, kada je nastao prvi "Soko" u BiH.

Okupacione vlasti dobro su znale da je slobodarski srpski narod najveća prijetnja njihovoj vladavini u BiH, tako da su srpska društva često bila na udaru. Zabranjivan im je rad, istaknuti članovi su progonjeni, što je naročito došlo do izražaja nakon sarajevskog atentata i početkom Prvog svjetskog rata.

Prve žrtve konačnog oslobođenja srpstva bili su istaknuti članovi srpske građanske elite u Foči, među njima braća Đorđe i Niko Hadživuković, koji su ubijeni u ljeto 1914. godine na dva drinska mosta u Foči. Na mostu u Brodu na Drini strijeljan je i bajonetima izboden i Milan Hadživuković, ali je ostao živ. Uz njega, preživio je i sveštenik Vasilije Kandić, koji je kasnije o tome ostavio pisano svjedočenje.

Njih dvojicu i Đorđa Hadživukovića, kako piše Kandić, doveli su na most u Brodu, a Nika Hadživukovića i sveštenike Josifa Kočovića i Vladimira Popovića na most u Foči, u noći između 9. i 10. avgusta.

Trebalo je da posluže kao taoci, odnosno kao jemstvo da fočanski Srbi neće preduzimati nikakve akcije protiv austrougarske vojske.

Oko jedan-dva sata iza ponoći, dok su sjedili na klupi na mostu okruženi stražom, prišao je jedan vojnik i bajonetom zadao smrti udarac u srce Đorđu Hadživukoviću.

- I u isti tren dobijem ja ubod bajonetom kroz lijevu ruku prema srcu, drugi ubod u trbuh, a tako otprilike i Milan, koji ranjen vrisnu, te dobijemo i kuglu iz puške, ja kroz desnu ruku, Milan kroz leđa - zapisao je Kandić, a njegovo svjedočenje je u knjizi "Crkva Šklopotnica u Rijeci kod Foče" prenio Milenko Todović.

Zahvaljujući austrougarskom kapetanu, koji je, navodi Kandić, govorio poljskim ili maloruskim /ukrajinskim/ jezikom, a koji je čim puče puška naredio "halt" i zaustavio vojnika u namjeri da ih ubije - teško ranjene odvezli su u vojnu bolnicu u Foči.

Iste noći na drugom mostu u Foči, ubijena su sva tri srpska taoca - Josif Kočović, Vladimir Popović i Đorđe Hadživuković.

Sa povlačenjem austrougarske vojske pred crnogorskom vojskom, ranjene Milana Hadživukovića i Vasilija Kandića prebacili su prvo u Kalinovik, a zatim u Sarajevo, odakle su u januaru 1915. godine internirani u logor u Arad.

Preživjeli su i tamnovanje, Hadživuković u Aradu i u Bosni, a Kandić dodatno i u Nežideru i Šopronjeku, ali je nedugo nakon povratka Kandić preminuo u Foči, 30. oktobra 1918. godine, od posljedica ranjavanja i tamnice. Hadživuković je prethodno osuđen na Veleizdajničkom procesu u Banjaluci zajedno sa Ristom Jeremićem i drugim srpskim prvacima.

Nakon rata, Milan Hadživuković obnavlja u Foči rad sokolskog društva, koje će u Kraljevini Jugoslaviji prefiks srpski zamijeniti jugoslovenskim, ali će nastaviti svoju misiju opismenjavanja i tjelesnog odgoja, otvaranja čitaonica po selima i predavanja o sadnji voća i unapređenju poljoprivrede.

Kada je izvojevana narodna sloboda, nastaviće moralno da uzdižu i prosvjećuju narod za svakodnevnu životnu borbu i ostvarivanje unutrašnje slobode, bez koje ni spoljašnja mnogo ne vrijedi.

Sokoli Jugoslavije uvode štafetu koja se prenosi širom zemlje na putu do groba kralja Petra Oslobodioca na Oplencu. Nakon atentata u Marselju 1934. godine, organizuju se hodočašća na grob kralja Aleksandra, a na prvom poklonjenju svom ubijenom kralju sokole iz Sarajevske župe predvodio je upravo Milan Hadživuković.

Foto: srna.rs 

Kako piše "Sokolski glasnik", putovalo se vozom u postu i molitvi, da bi se završni dio puta od Aleksandrovca pješačilo bez zalogaja hljeba. Do Topole se pješačilo, a od Topole do Oplenca pošli su na komandu ukorak i marširali do oplenačke zadužbine.

- Na čelu je bio najstariji sokolski radnik iz župe Milan Hadži-Vuković, starešina sokolskog društva Foča. Nosio je pozlaćenu urnu sa zemljom uzetom sa grobova junaka i mučenika s Pala, Foče, Zenice, Blašnje...Sokolska delegacija išla je za njim. Stari gorštaci sa Romanije i Sokoca zaplakali su ispred groba svog kralja. Nad grobom u tišini, prekidanom jecajima sokola i sokolica - govorio je Radmilo Grđić, piše "Sokolski glasnik".

Nakon Grđićevog potresnog govora "Hadživuković je, uplakan, spustio urnu na grob kralja Aleksandra. Na urni su bile riječi: `Sokoli župe sarajevske prinose zemlju s grobova mučenika i junaka na grob viteškog kralja sa zakletvom: Idemo Vašim svetlim tragom`. Time je završena svečanost. Sokoli su se razišli duboko potreseni sa utiscima koji se nisu mogli zaboraviti", izvještavao je "Sokolski glasnik".

U vrijeme velike narodne obnove između dva svjetska rata, Milana Hadživukovića pogodila je velika porodična tragedija. Njegov sin Momir od 18 godina, apsolvent Trgovačke akademije u Beogradu i, kako piše na njegovom spomeniku na starom groblju u Foči, "najbolji sin i dika svoje porodice, najoduševljeniji član `Pobratimstva` i `Sokola`", utopio se 1920. godine na fočanskom kupalištu Krvavac na rijeci Ćehotini.

Milanova prva supruga Darinka, rođena Grujić, srpska učiteljica, sa kojom je imao sina Momira, preminula je 1904. godine.

U drugom braku sa Anđelijom Nežić iz Sarajeva, Milan je imao sina Živojina Žižu.

Sudbina je htjela da i njegov drugi sin Živojin, njegova životna utjeha, kojeg je dobio u poznim godinama, mlad nastrada, i to od ustaša 1941. godine.

Živojin je bio student ekonomije u Beogradu, a, prema onome što piše u rodoslovu, uhvaćen je od ustaša i otjeran u jasenovački logor, gdje je ubijen.

Sudbina se gorko poigrala sa Milanom Hadživukovićem, velikim kulturnim i nacionalnim pregaocem. Prvom sokolu Foče i BiH jedno krilo polomila je Ćehotina, a drugo zloglasna Nezavisna Država Hrvatska.

Nova komunistička vlast dovršila je, naposlijetku, ono što su započeli austrijski okupatori - ukinula je sokolski pokret i nacrtala granicu kičmom Hercegovine, na rijeci Tari, razdvojivši tako Foču i Drobnjak, postojbinu Hadživukovića i mnogih srpskih porodica u fočanskom kraju, a ta granica između istog naroda biće ozvaničena konačnim raspadom Jugoslavije devedesetih godina 20. vijeka.

U dubokoj starosti, zaboravljen i ostavljen od društva koje je tako mnogo zadužio, "soko polomljenih krila" Milan Hadživuković preminuo je u Foči 1952. godine.

Sa trećom suprugom Kristinom, koja je preminula 1949. godine, nije imao djece, a uz njih dvoje u istoj grobnici leže Mihajlo Mića Hadživuković, koji je i podigao spomenik, te njegova sestra Zorka - sin i kćerka Milanovog rođaka Đorđa Hadživukovića, strijeljanog 1914.

Milanova veleljepna kuća, sa dvadesetak metalnih vrata i prozora ukrašenih "demirima" izlivenim od gvožđa, nekad poznata kao Dubrovačka kuća zbog primorskog stila gradnje, danas je u vlasništvu Komunalnog preduzeća "Izvor".

Kuću je državi, kako navodi Mira Jelić Hadživuković, pedesetih godina prošlog vijeka prodao jedan od Milanovih sestrića. Decenijama je bila u devastiranom stanju, a 2012. godine opština Foča i preduzeće "Izvor" su je obnovili.

Odnedavno zvanično nazvana Fočanska kuća, trebala je, kako je bilo planirano, da posluži kao prostor za umjetničke izložbe, ali ta zamisao nije u potpunosti zaživjela.

Milanova kuća je na privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH, a nalazi se na uglu ulica Vuka Karadžića i Sokolske, jedne od rijetkih ulica sa očuvanom kaldrmom, mada veoma oštećenom, a čiji naziv čuva uspomenu na društvo koje je pola vijeka vodio nekadašnji vlasnik lijepe "Dubrovčanke".

Uz Sokolsku, u Foči danas postoji i Ulica Milana Hadživukovića, u naselju Dušanovo, čime se Foča, nakon višedecenijskog zaborava, bar donekle odužila ovom srpskom velikanu.