Magistar političkih nauka Stevan Salatić dobitnik je specijalnog priznanja za doprinos kulturi sjećanja i očuvanju kolektivnog pamćenja na ovogodišnjem festivalu "Prvi kadar" za dokumentarni film "Djeca Bradine".

U  intervjuu za "Glas Srpske" kaže da  je borba protiv zaborava njegova najveća inspiracija. Smatra da se predugo pogrešno radilo, da se stradanje srpskog naroda češće koristilo da se revanšira drugoj strani, nego da svijetu pojasni šta se Srbima dešavalo u zadnjem ratu.

GLAS: Kako biste ocijenili Filmski festival "Prvi kadar" na kome ste i Vi učestvovali?

SALATIĆ: Filmografija u Republici Srpskoj u posljednjih nekoliko godina doživljava veliki procvat. Osnivanjem Audio-vizuelnog centra Republike Srpske data je šansa mladim autorima da pokažu svoj talenat i viziju što je rezultiralo sa nekoliko veoma uspješnih filmskih izdanja. Festival "Prvi kadar" je svakako najveća pozornica gdje mi autori iz Republike Srpske možemo da afirmišemo svoja ostvarenja. "Prvi kadar" takođe ima i svoju međunarodnu komponentu i platforma je gdje možemo da predstavimo svoje filmove svijetu, ali gdje možemo da vidimo i šta svijet snima i čime se bavi. Moje veliko zadovoljstvo sa festivala "Prvi kadar" je što sam spoznao da naša domaća dokumentarna ostvarenja ni u pogledu scenarija, niti režije, ali ni tehnički nimalo ne zaostaju za nekim mnogo starijim i razvijenijim produkcijama. Velika zahvalnost festivalu "Prvi kadar" što je selektovao moj film "Djeca Bradine" u takmičarski dio čime mu je udahnuo život, s obzirom na to da je film prvi put emitovan upravo na ovom festivalu.

GLAS: Dobili ste  specijalno priznanje za film "Djeca Bradine". Otkud potreba da se bavite dokumentarnim filmom i Bradinom?

SALATIĆ: Iz dugog istraživanja dešavanja iz naše skorije prošlosti uočio sam da ostaje dosta neispričanih priča običnih ljudi, napuštenih krajeva gdje je prije rata živio srpski narod i mračnih događaja koje vrijeme želi potpuno da mrakom i neznanjem izbriše. Borba protiv zaborava je moja najveća inspiracija. Od tada i interesovanje za Bradinu i sudbine njenih žitelja. U vrijeme tehnološke revolucije koju živimo video-forma je najprijemčivija za publiku i čini mi se da samo putem filma možemo da probudimo društvo iz neznanja i zaborava. Film "Djeca Bradine" je upravo to: dug prema prošlosti, luča istine u mraku zaborava i jedan spomenik kulturi sjećanja. Da i priče živih Bradinjaka ne bi završile ispod nadgrobne ploče u porti crkve u Bradini morao sam da snimim film o selu kojeg nema, djeci bez djetinjstva i protjeranim ljudima koji nikad neće ući u kuću u kojoj su se rodili.

GLAS: Kako ste prikupljali građu i na koji način ste dolazili do svjedoka tih zločina?

SALATIĆ: Jedno od djece Bradine Vanju Kuljanin, tada studentkinju, a danas popadiju u parohiji na Kupresu, upoznao sam tokom studija. S obzirom na to da sam i ja kao dijete protjeran iz Mostara, nitima tereta izbjeglištva priče su nam se poklopile i postali smo dobri prijatelji. Od nje sam učio o Bradini, o 25. maju i 12. julu, o ljudima koji su prošli stratište i ostali živi. Vanja je bila spona kojom sam se povezao sa drugom djecom Bradine. Sve priče koje su se našle u filmu su autentične i nikad nisu ispričane. Povjerenje i empatiju koju smo iskazali jedni prema drugima učinili su da film "Djeca Bradine" bude ovoliko uspješna priča. Razgovarajući sa djecom Bradine, upoznao sam i cijelu Bradinu, njene preživjele stanovnike koji su upotpunili priču o stradanju sela.

GLAS: Djeca Bradine su danas rasuti svuda, naravno oni koji su preživjeli. Kako danas žive, jer neki od njih su svjedočeći i nakon toliko godina plakali?

SALATIĆ: Bradinjaci danas žive svuda, osim u Bradini. Ima ih u Trebinju, Gacku, Višegradu, Istočnom Sarajevu, Bratuncu, Bijeljini, Novom Sadu, dalekom Čikagu, Stokholmu, Pertu, Sidneju i Melburnu. Nedostaje im njihova Bradina i život koji su živjeli prije rata. Jedna rečenica iz filma posebno mi je ostala u sjećanju: "Bradina je danas samo neko mjesto na putu ka moru koje tek tako prođeš i ne znaš da je tu ikad iko živio. Ali ako malo skreneš sa puta i pogledaš onu nadgrobnu tablu shvatićeš da je nekad tu i te kako bilo života". Pomalo ironično, Bradina danas živi samo 25. maja, na dan kad je strijeljana, kada se njena preživjela djeca vrate da odaju pijetet ubijenim mještanima. Film ima i misiju da se u Bradinu dolazi češće, da se u njoj gradi i obnavlja i da šumom zarasla i porušena Bradina opet udahne neki novi život.

GLAS: Da li su Srbi zakasnili sa objelodanjivanjem svog stradanja?

SALATIĆ: Smatram da se predugo vremena pogrešno radilo. Ovo govorim iz dva razloga. Prvi je što je pristup srpskom stradanju  u prošlosti češće imao zadatak da se pričama revanšira drugoj strani, nego da pojasni svijetu šta nam se sve dešavalo u zadnjem ratu. Mi se Kravice, Bjelovca i Skelana ne smijemo sjećati zbog protivteže Srebrenici, već da ispričamo priču o Kravici, Bjelovcu i Skelanima. Isto je i sa Jošanicom, Vozućom pa i sa Bradinom. Kao što i zločin ne može biti kolektivan, tako je i svako stradanje autentično, jedinstveno i na svoj način bolno. Drugi razlog je što smo predugo priče o sopstvenom stradanju pričali samo sebi. Ta "stradalnička autističnost" opet nam je i u miru stavila na ruke one čelebićke okove i suzila vidike. Moramo naše priče, čije su, nažalost, devedesete godine neiscrpna riznica, otkriti svijetu. Priče o srpskoj djeci u logorima, priče o strijeljanju srpskih golobradih mladića i priče o izgnanstvu sa vjekovnih ognjišta. Smatram da je to jedini ispravan pristup pričama o srpskom stradanju.

Autor: Željka Domazet