„Gledo sam ja kako oni od ljudi prave sapun. O, diko moja, ja sam ti tačno jedanput udarijo u jednu baraku kod centralne brijačnice. Da njesam bijo brico, ne bi ja smijo tamo ni ići. Tamo ta je bila baraka. Tamo đe je sade onaj spomenik. Vamo malo više bila je ta baraka. Baraka je bila sigurno…

Foto: jadovno.com

Ako nije bila 30-40 metara dugačka. Kaznovi su sve jedan do drugog. Kaznovi su u baraci. Kolko je toga! Puna baraka. Na jednu stranu su kaznovi, na drugu su stolovi. Na stolovima meso ljudsko. E, vako, salo se vidi. Ja sam vidijo tačno na stolovima to, to, to meso. Sve masno. Ljudsko meso. Glava nije bilo. Niti djelova ruke. Samo od trupova. To masno. I ono debelo od noge. Na stolovima.

Kako sam ja prolazijo, tako sam ja to gledo. I njesam se smijo ni zadržavati tolko. I jezivo je. Gadno. Dolje lože vatru pod kaznovima i to se kuva. Bacaju meso u kazane. Prave sapun. Kasnije sam čuo. Čuo sam poslje da se izrađivo sapun od tog mesa ljudskoga. Fini sapun neki, kažu. Mirišljavi. Eto, to sam tako čuo.

I jopet sam išo u tu baraku. Da vidim. Gledo sam da ubacuju tačno to ljudsko meso u kazane i da ga kuvaju. Vatru lože i kuvaju sapun. Sve to ustaše. Imaju pomoćnike. Odrede ove zatvorenike koji lože vatru. I to mješaju. Isto ko pekmez ono mješa. Znaš kad to kipne? Sapun kakvi je kad ključa? Kazani su bili, bogami, veliki. Veći neg ovaj od pekmeza. Te komade mesa donose odneklen. Nose ga na kolicima. Meso, jebi ga, kakvo je…

U logoru su pričali da sjeku debele za sapun. I gledo sam kad vješaju ljude. Jesam gledo ka su jednoga vješali tamo na tom drvetu, što je bilo prema Drakseniću. Gledaju poslje je li umro. Ja sve gledo. I kad su toga pekli na ražnju. Gledo sam kad tuku maljovma. Gledo sam i kad su Cigane pobli…“.

*    *    *

Poznat je bio projekat inžinjera Pićilija po kojem je on trebao u Jasenovačkom logoru praviti sapun od mrtvaca zatočenika. U Gradini je, nedaleko od desne obale Save u pravcu sela Međeđa, na krčevini zvanoj Šib, nađeno poslije bijega zločinaca 1945. godine dvanaest ogromnih kazana s nekom hemikalijom i sodom u njima.

Seljaci iz okoline pričaju da su ustaše varile sapun od ljudskih leševa, koje su u tim kazanima kuhali odmah posle ubistva. Ta pretpostavka je vrlo verovatna. Ipak je verovatnija druga verzija, koja se šapatom prepričavala u logoru smrti.

Naime, da su ustaše u tim ogromnim kazanima kuhali leševe i polužive, nedoklane logoraše i zatvorenike tokom 1943. i 1944. da ne bi morali povećavati broj masovnih grobnica i da bi tako zatrli trag svom monstruoznom zločinu. Raspadnute, kuhane leševe su u kazanima odvozili malom, uskotračnom željeznicom do obale Save i tu izručivali u nabujalu rijeku.

Čak 30 godina nakon rata ostali su tragovi uzane pruge što vodi od gubilišta na Gradini prema Savi, a također se još lepo vide biljezi ognjišta i popaljene zemlje na kojoj su ustaše masovno kuhale zaklane i nedoklane ljude.

Preuzeto iz knjige: „Fratri i ustaše kolju“, autora Mr. Lazara Lukajića