Slika srpskog naroda na Kosovu i Metohiji danas jeste slika opstanka na rubu, gdje svakodnevni život više nije obilježen samo teškoćama, nego sistematskim pritiscima koji vode ka jednom cilju – iseljavanju. Taj proces nije nagli, on nema oblik raketnih udara, ali traje decenijama i daje iste posljedice: prazna sela, ugašene institucije, nepostojanje sigurnosti.
Srpska zajednica je već lišena gotovo svih institucija koje je država Srbija uspjela da sačuva. Zatvaranje pošta, upadi u banke, ukidanje lokalnih službi i uništavanje infrastrukture nisu „integracija“ u neki novi sistem, već uzurpacija prostora koji je ostao kao jedini oslonac Srbima. Zdravstvo i obrazovanje nalaze se na ivici, a upravo je napad na te dvije oblasti jasan signal da je u pitanju strategija — oduzeti narodu ono bez čega ne može da opstane.
Na sjeveru pokrajine već danas možete vidjeti šta znači „okupacija u miru“. Polusatna vožnja od administrativne linije dovoljna je da čovjek shvati koliko je prostor pretvoren u kazamate kontrole. Borbena vozila, policijska legitimisanja i atmosfera stalnog nadzora — sve to služi ne toliko bezbjednosti, koliko zastrašivanju i signalu ko je gospodar terena.
Nije, međutim, riječ samo o policijskoj demonstraciji sile. Cilj je dublja promjena strukture stanovništva. Svjedoci smo masovnog odlaska Srba, čiji broj se u pojedinim sredinama prepolovio. Istovremeno, izborni spiskovi se „koriguju“ tako da Srba ima manje nego u stvarnosti, a Albanaca više i tamo gdje ih nikada nije bilo. Tako se kreira nova „demografska istina“, koja će sutra biti predstavljena kao činjenično stanje.
Međunarodna zajednica sve to ne samo da ignoriše, već često svojim potezima daje pečat legitimiteta. Kada se administrativni prelazi, nove misije i institucije uvode pod izgovorom „zaštite zakona“, zapravo se cementira nepravda. Otuda i sve glasnija upozorenja da EULEKS, umjesto čuvara prava, funkcioniše kao čuvar poretka u kojem Srbi nemaju mjesta.
U tom kontekstu, nije slučajno što ministar informisanja i telekomunikacija Boris Bratina upozorava: „Ozbiljno su ugroženi i univerzitet i zdravstvo, kao dvije institucije koje su nam preostale.“ Udar na školstvo i bolnice, udar je na budućnost.
Slično, njegova ocjena da je „na djelu tiho etničko čišćenje koje daje svoj učinak“ nije pretjerivanje nego rezime svega što se dešava. Putem pritisaka, provokacija, administrativnih barijera i institucionalnih upada, Srbi se svakodnevno guraju u bezizlaz.
Danas je izvjesno samo jedno: ako se nastavi ovakvo stanje, proces će dovesti do konačnog pražnjenja prostora. Za Srbiju, to bi značilo nestanak više od sto hiljada ljudi i najdublji udarac nacionalnom biću. A to je granica koju država ne smije da dozvoli da bude pređena.
Iako se Srbi na Kosovu i Metohiji nalaze u gotovo nemogućim uslovima, ne može se poreći da Srbija čini sve što je u njenoj moći da im olakša život i obezbijedi opstanak. Državno rukovodstvo vodi ovu borbu na više frontova – od međunarodne diplomatske arene, gdje često stojimo usamljeni, do konkretne podrške zdravstvu, školstvu i institucijama koje još dišu u južnoj pokrajini. Istovremeno, i sama Srbija nije pošteđena unutrašnjih udara, političkih i medijskih, koji nastoje da podriju jedinstvo i volju za otpor.