Radenko i Radovan Galinac su odmah na početku ratnih dešavanja bili na raspolaganju novoformiranoj Vojsci Republike Srpske, a Radenko je dobio čin u Vojnoj policiji. Saborci su ga izuzetno cijenili jer se nije krio niti libio da stane na čelo svoje jedinice govoreći junački: - "Za mnom, braćo".

Obično su ga opisivali u jednoj rečenici: "Takvog heroja majka više ne rađa". Čak i njegovi pretpostavljeni bili su zadovoljeni njegovim učinkom, znali su da će povjereni zadaci biti besprijekorno izvršeni.

Radovan Galinac, Radenkov brat blizanac, je tri godine ratovao na sarajevskom ratištu, čuvajući svaki pedalj srpske zemlje od nasrtaja muslimana i alahovih ratnika koji su željeli istrijebiti Srbe. Stalno je bio u rovovima tog ljeta 1995. godine, gdje je morao i da spava u šumama.

Krajem avgusta 1995. godine dobio je galopirajuću mišiju groznicu, koja mu je napala bubrege i mokraćne kanale, od kojih je trpio ogromne bolove. Prebačen je u bolnicu na liječenje. Nije izdržao. Umro je 26. avgusta u okolini Trnova. Radenko je u to vrijeme takođe imao, nekom telepatijom, velike bolove, ne znajući zapravo šta mu se sa bratom dešava. Bio je šokiran kada mu je komadant jedinice saopštio tužnu vijest. Mučilo ga je kako to da saopšti starijoj sestri, koja je došla tih dana iz Beograda, sa željom da kaže svojim najdražima da se udaje.

Otišli su Galinci narednog dana u Vojkoviće u roditeljsku kuću, na sahranu Radovana na koju se okupilo puno svijeta. Radenko i Radmila su ostali u Vojkovićima sedam dana, skupa sa porodicom, pokušavajući da nađu utjehu za preminulog brata. Kasnije se Radenko vratio u komandu na dužnost, a Radmila je svoj boravak kod roditelja produžila. 

Tog 9. septembra 1995. godine Radenko je došao ponovo u Vojkoviće jer je trebao da sestru Radmilu odveze do autobuske stanice, kako bi se vratila u Beograd.

U kasnim popodnevnim časovima krenuli su Radmila, Radenko i njegov komadant. Išli su preko Srednjeg, gdje je već bilo opasno jer su avioni NATO pakta redovno bombardovali srpski dio Sarajeva, ujutro i uveče.

Bombe zločinačkog NATO pakta su pale na njihovo vozilo koje je odletjelo u vazduh.

Radmila Galinac je na mjestu ostala mrtva, dok je Radenko bio teško ranjen. Komadant je došao do njega, iako je bio mrak i teško se moglo šta vidjeti. Ležao je ranjen nepomično, ali je bio živ. Obojica su ogluvjela od silne detonacije.

Radenko se bojao da neće preživjeti i molio komadanta da brine o njegovoj porodici, tj. djeci. Naišao je vojnik Jaković iz Sezimačkog bataljona, koji je prepoznao o kome se radi i ponudio pomoć. Naišao je i komadantov brat, sa svojim ljudima, koji su došli sa nosilima. Radmilu su našli u lokvi vode - mrtvu. Prebačeni su u bolnicu u Sezimovac, dok je Radenko Galinac prebačen u Bolnicu "Žica" u Blažuju, gdje ga je liječio čuveni hirurg dr Miodrag Lazić.

Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći, ali nije pomoglo. Radenko nije puno izdržao. Preminuo je u bolnici 10. septembra 1995. godine.