U istoriji države i naroda postoje značajni događaji kojih se, u zavisnosti od aktuelnih okolnosti, valja prisjetiti i iznova analizirati. Danas 12. marta, petnaestogodišnjica je tragičnog događaja, ubistva Zorana Đinđića, premijera Srbije.
Zaista je profesija političara, a pogotovo onih visokopozicioniranih, izazovna, odgovorna i kompleksna. Političari, pogotovo koji su vođe naroda, pored časti i zadovoljstva, imaju i iskušenja koja se ne mogu porediti prilikom obavljanja bilo koje druge profesije. Pored pažnje na lični interes, profiterstva i sticanja bogatstva po svaku cijenu, postoji i vlast kao veliko iskušenje, koja čovjeka odvede u samoljublje i oholost. A samoljublje i oholost najlakše ubiju čovjeka. Nasuprot tome, postoji i osjećanje rodoljublja i vjere, koje vođe narodne učine spremnim da sebe prinesu kao svjesnu žrtvu i ako treba polože život za narod.
Neulazeći u odeđivanje opravdanosti ili neopravdanosti ubistva značajnih političara, uzroci i razlozi za takav čin, mogu biti različiti. Od političkih, ideoloških, ličnih (kriminal, osveta) do veleizdaje naroda.
Premijer Đinđić, bez obzira na potencijal koji je imao, u istoriji će biti upamćen po dva događaja. Za vrijeme njegove vladavine predsjednik Srbije Slobodan Milošević predat je političkom Haškom sudu, na Vidovdan, i po njegovom ubistvu.
Da li je premijer Đinđić bio svjestan okolnosti, ljudi, dinamike geopolitičkih promjena, teško u potpunosti. Zahvaljujući ogromnoj energiji, njegova životna filozofija je bila, što brže do rješenja i odmah sljedeće rješenje. Rješenje za rješenjem, bez obzira koliko su ona dobra. Možda je režiser njegovog ubistva razmišljao drugačije. „Jednim metkom dva zeca“. Cilj je bio kazniti i njega i njih. Zato su atentatori brzo otkriveni.
Teško je povjerovati, da vođa narodni, želi svjesno počiniti veleizdaju. Međutim, da li je nešto veleizdaja, ako vođa narodni misli da je nešto dobro za narod i državu, a većina naroda da to nije tako? Da li je odluka naroda uvijek i najispravnija, iako je u narodu najviši suverenitet, da li se on može i zloupotrijebiti?
Da li neka vlast, možda je bolje, da li vođa srpskog naroda ima pravo, može i smije da se odrekne Kosova i prizna ga kao nezavisnu državu?
Da li ima pravo i smije da prihvati najavljenu američku ponudu koja je duboko ponižavajuća i licemjerna za srpski narod?
„Pravedni“ posrednik, Sjedinjene Američke Države, traže da Srbija omogući ulazak Kosova u međunarodne organizacije, pa i postane članica UN-a, a zauzvrat bi se obezbijedilo stvaranje zajednice srpskih opština, omogućio ulazak Srbije u problematičnu EU i još bi SAD Srbiji garantovale širu ekonomsku i diplomatsku podršku u međunarodnoj političkoj areni. U takvoj areni vodila bi se i borba protiv interesa Rusije i Kine.
A kako bi bilo da Srbija međunarodnom sudu podnese protiv SAD-a i NATO-a odštetni zahtjev u iznosu od 150 milijardi dolara zbog nanesene štete tokom agresije NATO-a 1999. godine, koju su organizovale SAD, kao tada, najdominantnija sila u svijetu.
Danas Srbija i srpski narod nisu sami. SAD i NATO više ne mogu beskrupulozno da rade u svijetu šta god hoće, Rusija i Kina u takvom djelovanju, stoje im kao prepreka.
Kao običan čovjek izražavam najdublji pijetet prema Zoranu Đinđiću.
I na kraju svaki tekst završavam:
Pobijedimo krizu radom, radujmo se i radimo.
Autor: Dane Čanković
