Crkva u kojoj se niko ne vjenčava, ne krsti i na liturgiju rijetko ide, nalazi se na samo dva kilometara od Trgovišta, na krajnjem jugu Srbije. Samo mjesto gdje je crkvica posvećena Presvetoj Bogorodica zove se Vražji kamen.

Do Vražjeg kamena se ne stiže lako, putnici-namjernici su suočeni sa kamenim vijugavim putem koji se pruža kroz šumovite predjele uz kanjon rijeke Pčinje, pišu "Novosti".

U blizini seoceta Donja Trnica nalazi se svojevrsni muzej na otvorenom - kuće od kamena, blata i pruća, desetak kamenih kupa visokih pedesetak metara i crkva.

Arhitektonsko čudo, smješteno na vrhu jedne od najviših kupa. Po predanju, podignuta je prije manastira Prohor Pčinjski, a na osnovu arhitekture i živopisa procijenjuje se da je izgrađena u periodu između 1350. i 1380. godine.

Podaci iz Eparhije govore da je podignuta krajem 14. vijeka, uz blagoslov cara Dušana i da ju je podigao njegov zet, srpski vlastelin Dejan Marković.

Jedna od najživopisnijih legendi koju Pčinjani prepričavaju sa izvijesnim strahopoštovanjem, obično je i šapuću da ih „vrag ne čuje”, vezana je za nemili događaj zbog čega se u crkvi od tada ljudi ne vjenčavaju.

Zavoljeli su se mladić i djevojka iz ovog kraja i odlučili da se vjenčaju baš u crkvici na Vražjem kamenu, gdje su u tajnosti razmijenjivali prve poljupce, pošto njihovi roditelji nisu odobravali tu vezu. Djevojka biješe siromašna ljepotica, a on sin jedinac iz bogate kuće.

Mladi su odlučili da se, uprkos protivljenju roditelja, zakunu u vječnu ljubav baš pred oltarom ove crkvice. Roditelji nisu imali kud, te su riješili da naprave svadbu kakva dolikuje. Kada su, po završetku obreda vjenčanja, mladenci izašli iz pomenute crkve i uzjahali, kako tradicija nalaže okićene konje, mladoženjin konj se uplašio svadbarske muzike, pojurio prema provaliji i survao se, zajedno sa mladoženjom na leđima.

Vidjevši to, mlada je skočila sa svog konja, potrčala prema litici i bez razmišljanja sa nje skočila.

Jauk za mladim, tek vjenčanim parom, zamijenio je pjevanje svatova, a narod se nikada više nije vjenčavao u toj crkvi koja, kažu, „nije za radost građena”.

Nakon tragedije koja je ušla u legendu, kada su dva mlada života završila u provaliji, mještani su se prisjetili još jedne priče koja se sa koljena na koljeno prenosi, a tiče se same izgradnje crkvice.

Godinama se zidala crkva pored rijeke, ali sve što bi mještani preko dana sagradili, đavoli bi tokom noći odnosili i ostavljali na Vražjem kamenu. Navodno su bili ljuti na seljane, jer ih nisu dovoljno poštovali. Kako god, na Vražjem kamenu ostala je crkva, dok se pored rijeke, kako kažu, nije dalo da nikne svetinja.

Uprkos legendama i pričama o tome kako je ovo mjesto ukleto, u narodu se proširilo i vjerovanje da boravak u ovoj crkvi liječi neplodnost. Vjeruje se da Bog daje djecu svima koji pohode crkvu u ime ljubavi tek vjenčanog para koji je, kako legende kažu, stradao, a da poroda nije imao.