U banjalučkom selu Drakulić ustaše su kobnog 7. februara 1942. godine samo u jednom danu ubile najmanje 2.300 Srba, od kojih više od 500 djece mlađe od 14 godina, odnosno svaka peta žrtva bilo je dijete, utvrdio je Lazar Lukajić, autor knjige "Fratri i ustaše kolju" koji je decenijama istraživao sudbinu srpske djece u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Nakon zločina u rudniku Rakovac, nedaleko od Banjaluke 7. februara 1942. godine ustaše su sa pristiglim pojačanjima krenule u okolna srpska sela, a Drakulić je bio prvi na redu za najmonstruoznija ubijanja.

Tu su im pomagali lokalni Hrvati, koji su dan prije pokolja bili pozvani kod crkve u Petrićevcu i odatle odvedeni u ustaški tabor u Banjaluci, gdje im je priređena večera. Svi prisutni Hrvati iz Drakulića su nakon večere bili "zakleti ustaškom zakletvom".

Ustaše su u zoru u Drakuliću mirne seljake, žene, djecu i starce izvodili iz kuća, skupljali ih u gomile i potom klali noževima i sjekirama, a one koji su još pokazivali znakove života, dotukli bi udarcima krampa. Na isti način, ubijana su i mala djeca.

Ubijanje su vršili samo hladnim oružjem kako se ne bi stvorila mogućnosti da žitelji iz susednih zaselaka pobjegnu i ujedno da se izbjegne uzbuna u gradu. Ubijanje je trajalo sve do podne. Ubijeno je najmanje 2.300 ljudi.

Zločin na Srbima osmislio advokat Viktor Gutić

Užasan zločin u Drakuliću, kao i Šargovcu i Motikama osmislio je Viktor Gutić, advokat i hrvatski političar u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a kasnije ustaški funkcioner i povjerenik Nezavisne Države Hrvatske za Bosansku Krajinu. Osim njega, zločince su predvodili fra Miroslav Filipović zvani Fra Sotona i Josip Mišlov, natporučnik Pavelićeve garde, kao i rimokatolički fratri iz Banjaluke.

O Gutićevoj monstruoznosti postoje brojna svjedočanstva, a jedno od takvih je i svjedočenje Drage Stijakovića, jednog od trojice sinova Mile Stijakovića, uglednog domaćina u Drakuliću. Mile je imao tri sina Iliju, Sima i Dragu, koji su 7. februara 1942. godine preživjeli pokolj.

- Bio je 7. februar, bilo je rano. I danas se sjećam povika svoje sestre Jovanke: `Evo ih idu!`. Svi smo pritrčali prozoru. I zaista, grupa ustaša išla je prtinom prema našoj kući. S njima je bio i predsjednik opštine Andrija Golub. Jedva smo ga prepoznali u jutarnjoj magli. Iako nas je malo umirilo Andrijino prisustvo, otac kaže meni, Iliji i Simi: `Vi u štalu. Brzo!` - navodi Drago u svjedočanstvu koje je zapisano u knjizi "Fratri i ustaše kolju".

Drago se sjeća kako je otac Mile počeo da smiruje ostalu čeljad: "Neće oni nama starima i nejači ništa. Oni traže muške glave. Mladiće. Neće oni na nas".

- Nas trojica smo izašli na suprotna vrata i otišli u štalu. S nama je išla i sestra Jovanka, koja je imala 17-18 godina. Ustaše nas nisu vidjele. Mi smo se uvukli pod jasle. Jovanka nas je zatrpala slamom, sijenom i ogrizinama. Onda se vratila u kuću. Štala bila brvnara, pa se između brvana malo vide dvorište i kuća. Ja ispod jasala gledam prema kući. Između štale i kuće ima razgažena prtina. Mene niko spolja ne može vidjeti - priča Drago.

Tek što se Jovanka vratila u kuću, sjeća se Drago, do kućnih vrata stiže Andrija sa trojicom ustaša.

Ustaše su Mila pitale za sinove, a kada je on rekao da nisu tu, Andrija nije povjerovao, već je zaprijetio da će svi iz kuće na saslušanje.

Prema svjdočenju, jedan ustaša uhvati Milu ispod ruke, zatvori kućna vrata i odvede ga iza zgrade.

- Malo zatim uđe u kuću drugi ustaša i izvede ženu, našu majku. Zatim su jedno po jedno dijete izvodili, u priglavcima, prslučićima, onako po redu, kako su ustali i bili kraj šporeta. Niko od njih nije znao kuda ih vode. Niko nije ni zaplakao. Išli su poslušno na saslušanje - kaže Drago.

Drago ističe da tada nije znao kuda ih vode, ali je poslije vidio kako su ustaše obavljale "saslušanje" na snijegu iza drvene zgradice.

- Udarali su ih sikirama u glavu. Svima su glave bile rasječene. Niko nije ni jauknuo. Onda su im svima prerezali grkljane. Da neko ne ostane živ. To sam vidio kad su ustaše otišle - svjedoči on.

Drago se sjeća da su ustaše posljednju izveli sestru Jovanku, koju su pitali za braću, a pošto je ona ćutala počeli su je udarati sjekirom, te joj odsjekli obje ruke.

- Onda se sruši na snijeg. Ustaše je podigoše, raskopčaše joj bluzu i počeše bacati snijeg na gola prsa i u usta. Smijali su se. Ona poče da plače. Ustaša zareza nožem preko dojki i viče: `Kazuj za braću!`, na šta je Jovanka odgovorila: `Ne znam!` Pala je na snijeg. Ustaše je probodoše i odoše. Ja sve vidim kroz rasušena kriva brvna. Simo i Ilija ne vide ništa. Kod njih su brvna bila dobro spojena. Oni samo čuju šta se govori pred kućom. To je blizu. Dvadesetak metara. Ne smiješ mrdnuti. Da se neko od nas nakašljao, našli bi nas i pobili. Kada se sve utišalo, izašli smo iz štale. Došli smo pred kuću. Jovanka je ležala. Kraj nje je snijeg bio crven. Krv se usirila - navodi Drago.

On se sjeća da je sa braćom otišao do zgradice koja se nalazila iza kuće.

- Pred zgradicom je ležala gomila leševa sa rasječenim glavama. I preklani su. Oko njih snijeg crven. Malo se topio od vruće krvi. Nema nikoga van gomile. Zašto su svugdje išli na gomile? Nas trojica braće bili ošamućeni. Niko nije izgovorio nijednu riječ. Kao da smo nijemi. Samo se pogledamo. Brzo pustimo stoku iz štale, raspemo žito, prolijemo rakiju i zapalimo kuću i štalu. Onda pobjegnemo u šumu. Niko nas nije vidio. Tako smo nekako i preživjeli - priča Drago.

Sva tri brata Stijakovića poginuli su kao partizani u Prvom krajiškom bataljonu. Njihovo ognjište je zauvijek ugašeno.