Djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i mijenjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.

Sve počinje u najranijem djetinjstvu. Mladi roditelji su bombardovani informacijama poput „prve tri su najvažnije“ ili kako od najranijeg uzrasta treba neprestano stimulisati djete jer tada će naše čedo izrasti u superinteligentno i pametno biće. Stvara se utisak kako postoji uski vremenski obruč u ranom djetinjstvu unutar kojeg treba svim snagama delovati na mozak djeteta, inače smo u sosu jer nam djete kasnije neće postići dobre akademske rezultate.

Za malene bebe postoji svašta na tržištu, od muzike koja će ih učiniti pametnima, igračaka za razvoj mozga, sportskih aktivnosti, jezičnih škola… Dobar primer je ludilo oko Mocartovog efekta, ukratko, već u stomaku djetetu puštajte Mocarta i djete će vam biti inteligentnije. Istina je takva da ovaj efekt nema naučno uporište. Izvorni članak na kojem se temelji čitava priča objavljen je u časopisu Nature 1993, a autorka (Frances Rauscher) je istraživanje sprovela na 36 studenata, a ne beba (https://www.scientificamerican.com/article/fact-or-fiction-babies-ex/). Međutim, bez obzira na to što se radi o mitu, industrija je nanjušila dobru priliku, pa se danas masovno prodaju CD-i s muzikom za bebe. I tako se priča nastavlja kako djeca odrastaju. Roditelje je lako pridobiti pričom kako će određena aktivnost ili naprava poboljšati njihovo djete. S vremenom sve počinje da nalikuje na trku. Vozaju se na engleski, nemački, francuski, na sviranje, pevanje, plesanje… U školi su i ujutro i popodne jer treba stići na sve izborne predmete i vannastavne aktivnosti. Auto im postaje drugi dom, tamo jedu, uče i spavaju jer treba se vozikati na sve aktivnosti.

 Gde je u međuvremenu nestala dječja igra na otvorenome? Gotovo je iščeznula! Količina slobodnog vremena djece se smanjila za 7 sati nedeljno od 1981-1997 (Sandberg & Hofferth, 2001), kao i za još dva sata nedeljno od 1997-2003 (Hofferth, 2009). Nestrukturisane aktivnosti na otvorenom smanjile su se za 50% (Sandberg & Hofferth, 2001; Lester & Russell, 2008). Djeci je oduzeta mogućnost da budu djeca, da se igraju i samostalno istražuju i to je donjelo brojne posljedice.

Zanimljiva je činjenica koju spominje Louv (2015), kako se epidemija gojaznosti djece poklapa s najvećim porastom organizovanog dječjeg sporta! Sportski programi očigledno nisu dovoljni. U poslednjih 30 godina prevalencija gojaznosti kod djece se gotovo utrostručila (CDC).

Jako je puno telesnih i mentalnih posljedica koje su manje ili više povezane s akademskim pritiscima na djecu od najranijeg uzrasta, denaturiranjem djetinjstva-odnosno oduzimanjem mogućnosti igre i istraživanja u prirodnom okruženju, preteranom upotrebom tehnologije i sedentarnim životom.

Christine Gross-Loh u svojoj knjizi „Roditeljstvo bez granica“ odlično opisuje važnost nestrukturisane igre. Ona navodi kako je slobodna igra u prirodi (na otvorenom) nezamenjivi facilitator kognitivnog razvoja. Djeca izmišljanjem sopstvenih igara i pravila kao i međusobnom interakcijom naročito utiču na samokontrolu-jedno od ključnih obeležja akademskog uspeha. Današnje američko petogodišnje djete ima samokontrolu kao trogodišnje djete iz 1940 godine (Principe, 2011). Slobodna igra može izgledati kao da djete ne radi ništa značajno, ne postiže ništa što je merljivo ili što rezultira određenim ishodom, ali u tom procesu događaju se vrlo kompleksne radnje jer priroda sadrži elemente (igračke) nedefinisanih delova, ima „otvorene“ krajeve koje djete može koristiti na mnoge načine te kombinovati s drugim nedefinisanim delovima pomoću mašte i kreativnosti. Tipični primeri takvih elemenata su voda, drveće, cvjeće, trava, blato (Louv, 2015). Mogao bi se napisati esej o svemu što će djete naučiti iz igre s blatom; od mogućih tekstura korišćenjem dodataka iz prirode, fizikalnih obilježja u odnosu na teksturu, korišćenje kao mase za modelovanje i gradnju, korišćenje kao projektila ispaljenog pomoću šibe, varijacije u daljini izbačaja u odnosu na dužinu štapa s kojeg se baca blato zbog promene u ugaonoj brzini… Neko bi mogao tvrditi da je računar sa svojim beskonačnim mogućnostima najdublja kutija nedefinisanih djelova. Ipak, binarni kod načinjen od 0 i 1 ima svojih ograničenja (Louv, 2015).

Doživljavanje prirode pomaže djeci da razemiju stvarnost prirodnih sistema kroz primarno iskustvo. Ona demonstrira prirodna načela poput umreženosti, ciklusa i evolutivnih procesa.  Veliki broj istraživanja potvrđuje kako je izlaganje prirodi bitno za fizičko i emocionalno zdravlje djece, takođe ono može smanjiti simptome hiperaktivnosti i ADHD-a, poboljšati kognitivne funkcije i pojačati otpornost na negativni stres i depresiju (Louv, 2015). U 2.5 miliona ljudske istorije djeca su se igrala na otvorenom, u prirodi. Za nove generacije, priroda je više apstrakcija nego stvarnost. Nije li logično ako im se uskrati igra u prirodi, kao što je slučaj u zadnjih par decenija da će se to negativno manifestovati na neki način. Evolucioni ostaci prošlih iskustava duboko su utkani  u nervni sistem naše vrste.

Danas se skupo plaća čas stručno vođenih sportskih programa za djecu, koji se najčešće sprovode u zatvorenim prostorima, s druge strane rijetki roditelji odvode djecu u prirodu i s njima provode vrijeme-što je potpuno besplatno i vjerovatno korisnije od bilo kakvog sportskog programa. Zapravo, veliki nedostatak i najveća prednost neplanirane zabave u prirodi je da ništa ne košta. Nedostatak zato što nema većih ekonomskih interesa u tome, stoga izostaje i promovisanje i reklamiranje. Ako djeca voze bicikl ili trče, ne troše fosilno gorivo, nisu ničije slušateljstvo, ne stvaraju novac ni za koga (Louv, 2015).

Zaključno bih podsjetio na jednu uzrečicu kako je ponekad manje zapravo više. Možda je takav slučaj i sa današnjom djecom? Razvijeni svet je izgleda zahvatila epidemija preteranog roditeljstva, ili kakoje to 1969. dr. Haim Ginott nazvao, helikopter roditeljima. Kako navodi Gross-Loh (2014),ne postoji povezanost između aktivnosti iniciranih od roditelja s ciljem pripremanja djeteta za budući akademski uspeh i stvarnih akademskih postignuća, naprotiv, žar s kojom roditelji žele pripremiti svoje djete za akademsku budućnost može samo imati negativni učinak. Takođe, određena su istraživanja pokazala kako pohađanje edukativnih centara od najranijeg uzrasta, koji bebama i predškolcima obećavaju akademsku prednost u školi, zapravo stvaraju poteškoće kod djece u smislu teskobe pred ispit, snižene kreativnosti i odbojnosti prema akademski usmerenim sadržajima. Nadalje, spominje se i kako „veštačko stimulisanje“, odnosno rano učenje sadržaja koju su razvojno neusklađeni s djetetovom starošću može ometati djetetov razvoj. Zanimljiva je studija u kojoj je pokazano da što su više bebe gledale edukativne video materijale napravljene za njih, to su sve teže usvajale nove reči. Sve navedeno upućuje na zaključak kako je besmisleno a potencijalno i štetno pokušavati ubrzati dinamiku razvoja djece, djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i menjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.