Danas u vrijeme kada žene u cijelom svijetu postižu velike uspjehe na svima poljima ljudske djelatnosti, drže vatrene govore u skupštini, bore se u rovovima, rame uz rame sa svojim drugovima, treba zabilježiti jedan neobičan podvig naših seljanki, iz Sreza sarajevskog, jedan jedinstven protest, događaj vrijedan pažnje, ali sasvim zaboravljen i nigdje zabilježen.

Borba naših seljanki, neukih i sasvim nepismenih, vođena i izvojevana po cijenu najvećih napora, slična je donekle borbama koje žene danas u cijelom svijetu vode. U ovom slučaju, bila je borba majki, odbrana od gladi, žena tri razna plemena, ali jednakih osjećaja. Borba surova, lišena svih obzira, sukob slabih i motkama naoružanih naših seljanki sa moćnim i snažnim aparatom bivše Austrougarske.

Kolovođa Ana Njego

Da bih tačno prikazao ovaj jedinstven protest naših žena, otputovao sam u Osenik, malo planinsko seoce da porazgovaram sa osobom koja je bila vođa ovog pokreta Ana Njego i veći broj njenih drugarica.

Na pragu prastarog mlina, u kome je održan prvi sastanak i donesena odluka o pobuni, poslije kraćeg razmišljanja i nekog urođenog ustezanja, stara seljanka počela je da priča o događaju o kome se toliko malo zna i u najbližoj okolini kao da nikada nije postojao.

Razgovor sa vođom ovog neobičnog pokreta, tekao je spontano i nevezano. Mi ga donosimo ovdje onako kako nam ga je iznijela Ana Njego.

– Bilo je to nekako sredinom ljeta 1917. godine, počinje da priča Ana Njego, mislim avgusta mjeseca. Rat je bjesnio na sve strane, ljudi su nam bili otjerani na frontove. U to vrijeme vojska je neprestano prolazila kroz naša sela i odnosila sve što bi joj pod ruku došlo. Naročito stoku i žito. Naša sela su tog ljeta počeli da obilaze i žandari i da nam oduzimaju stoku.

Dođu samo pred tor pa ti narede: „Slušaj, u srijedu dotjeraj nam ovu kravu, junicu ili tovar žita. Šta vide da imaš i šta bigenišu …

Po selu zavlada glad. Djeca počeše da silaze na drumove, da lutaju i traže ma šta za hranu. Ono stoke što je bilo preostalo, nije moglo da nas ishrani.

Dogore narodu do nokata. Svakoga jutra po selima pljačka i naređenje da se tjera stoka na pijacu i prodaje liferantima budzašto.

Tajni sastanak

Ja se posavjetujem sa sestrom i riješim da pozovem žene iz svih okolnih sela na tajni sastanak. Kao zborno mjesto odredim da bude moj prostrani mlin. Poziv po svim selima raznesu u najvećoj tajnosti dvije moje odane žene.

Moj poziv imao je uspjeha. U određenu noć, okupi se ovdje preko hiljadu žena iz najudaljenijih sela. Ko kad nevolja natjera.

Prvo rješenje je bilo da napišemo „premilostivom“ generalu Sarkotiću molbu. To nam je izvršila moja sestra Jovanka, koja je bila jedina među nama pismena.

U njoj smo rekle ovako: „Molimo da nam se obustavi oduzimanje stoke, jer će djeca da nam pomru od gladi.“

Molbu smo odnijele nas tri lično generalu. On nas nije primio, ali se njegov činovnik tada mnogo drao na nas zato što smo je napisali ćirilicom.

Na odgovor smo čekale nekoliko dana. Na kraju vidjesmo da od molbe nema vajde. Ja naredim da žene ponovo zađu po selima i raznesu moju odluku:

– U iduću srijedu neka niko ne goni stoku na pijacu. Na Ilidžu neka dođu samo žene i neka se dobro naoružaju: koljem, motkama i vilama. Po našim selima nema više pljačke, naša djeca ne smiju da umiru od gladi radi tuđeg ćefa.

I ovoga puta moj poziv imao je uspjeha. Na Ilidžanskoj pijaci umjesto stoke dođe nas preko dvije hiljade žena. Svaka za bitku raspoložena, obučena u crno, izmrgođena i „do zuba naoružana“.

Svijet izbečio oči i čudi se kuda će ovolike žene. Liferanti skrstili ruke, a mi se pravimo nevješte i samo ćutimo i obilazimo oko vašarišta.

Prvi okršaj sa policijom

Na kraju uvidješe da je po srijedi zavjera i da toga dana od dogona stoke nema ništa. Odnekuda izbi i policija i mi zametnusmo boj. Mene mlatnu jedan, ali ga ja odmah tresnuh jednim kolcem, tako da se sruši na zemlju kao gromom pogođen. Druge kad videše šta ja uradih, kidisaše i one i udarci počeše da pljušte. I boga mi, mi ti tada njih premlatismo na mrtvo ime i navalismo na liferante.

U tom dojuri čitav vod konjanika iz Sarajeva i jurnu među nas. Borba koju smo tada izdržale bila je sada daleko teža nego ona prva.

Sada smo mi izvlačile deblji kraj. Sa konja udarci su pljuštali po nama kao po marvi. Razjareni konjanici, neka vrsta policajaca, vikali su na nas: – Kome čuvaš stoku. Sigurno kralju Petru.

U jednom momentu jedan policajac pade slučajno s konja. Mi se odmah snađosmo i počesmo da svlačimo ostale. Na zemlji sa njima bilo nam je mnogo lakše i zgodnije za obračunavanje.

Najzad svi se usmjeriše na mene. Neko im sigurno dokaza da sam ja vođa pa vele daj nju da uklonimo. Odjednom me četvorica zgrabiše i htjedoše da odvoje iz gomile u koju smo se bile zbile. Ali to im ne pođe za rukom.

Neka luda snaga mene obuze i ja povaljah kao snoplje po zemlji svu četvoricu.

Kad vide zapovjednik policajaca šta ja uradih, on uletje među svoje ljude i i poče da ih sam tuče i da viče na njih:

– Sramota šta od vas rade žene. I vi ste mi neki soldati.

Na kraju ipak mi malksasmo. Mene sa Jokom Janković i Ilinkom Soknić tada zatvore, a ostale razjure.

Moje hapšenje značilo je za ostale žene kraj naše bune i nastavak gladi i pljačke po našim selima. Zato su se one teško tada od mene rastale i odmah su sve preduzele da me oslobode.

Demonstracije pred Zemaljskom vladom

Dok sam ja sjedila u zatvoru u Sarajevu, u pustom mlinu počeše opet sjednice. Po selima zađoše opet glasonoše. Puče glas po Srezu sarajevskom: – U taj dan sve žene pred Zemaljsku vladu, da tražimo da nam puste Anu Njego i ostale uhapšene. Ponesite kamenje i motke.

Određenog dana zaista pred Zemaljskom vladom stade do tada u Sarajevu neviđena povorka žena. Na zgradi kao po komandi pukoše prozori, a preko tri hiljade žena kao u jedan glas pisnu:

 – Pustite nam Anu Njego, inače ćemo ovdje sve izginuti. Vlasti nisu imale kud, pustile su me odmah.

Pokret je bio zauzeo još veće razmjere i mi nismo htjele nazad.

Vijećanja u mlinu, u mome prisustvu, su nastavljena. Rješenje je bilo: borba do istrebljenja.

Drugi naš podvig bio je zauzimanje svih malti oko Sarajeva.

Tada smo bile zaposjele i blokirale sve prilaze u grad.

Stoku koju su neki htjeli da otjeraju toga dana liferantima, mi smo silom vratile. Nismo dale da nas robe pa to ti je.

Poslije očajne bitke i tada smo bile savladane. Mene su ponovo zatvorili i strpali u jedan nužnik. Ostale žene su bile zatvorene u jedan prostor ograđen bodljikavom žicom, koji su čuvali naoružani vojnici.

Naša pobjeda bila je potpuna. Poslije nekoliko dana mučenja opet smo se obrele u našim selima. Stoku nije više niko oduzimao.

Pred vojnim isljednikom

Kad sam mislila, nastavlja svoju vrlo zanimljivu priču Ana Njego, da je naša buna zaboravljena, dobila sam poziv od vojnoga suda. Neko me je prijavio vlastima i optužio za revoluciju. Sa mnom pred vojni sud su pozvane i ostale istaknute žene i moja sestra Jovanka koja nam je molbe napisala. To je izgleda i isljednik vojni znao, zato je odmah na nju dreknuo:

– Kako ste se usudili da pišete ćirilicom. Vi ste učiteljica i morate da znate obaa pisma. Meni je sudija podviknuo: – Vi ste dizali revoluciju. Vi dolazite pod paragraf, koji osuđuje na smrt. Umjesto mene odgovorila mu je moja sestra Jovanka: – Mi nismo dizale nikakvu bunu, ni revoluciju. Mi smo samo protestvovale protiv nezasitih liferanata, koji su nas i našu djecu htjeli da ostave bez igdje ičega, da nas primoraju da pomremo od gladi. Bile smo se bogami mnogo tada uplašile. Isljednik je bio mnogo ljut. Ko zna šta bi bilo sa nama da ne ode Austrija do vraga i da ne dođoše naši.

Značaj ovoga događaja

Podvig žena iz bliže i dalje okoline Sarajeva od prije dvadeset i više godina, ne bi smio da se zaboravi. On zaslužuje ne samo da se opširno zabilježi, nego i da uđe u istoriju, pored podviga naših ratnika, u svakom slučaju u jednu knjigu koja bi trebalo da iznese sve posljednje borbe za oslobođenje ovih krajeva.

Ovaj zajednički istup, značajan je u isto vrijeme i po tome, što je on obuhvatio žene svih vjera i svih plemena našega naroda, pa čak i one koji su se do tada strahovito mrzile zahvaljujući raznim neprijateljskim intrigama …

Autor: Radomir Pavlović

Politika od 3. jula 1938. godine, br. 10.809