Sve mlade košarkašice sanjaju da  dobiju poziv za RTC kamp, ali većini to ostaje nodosanjan san. Među rijetkima koje svoj san žive su dvije Vlaseničanke – četrnaestogodišnja Anđela Petković i trinaestogodišnja Milica Mazić.

Njih dvije će tokom deset dana boravka, od 16. do 26. juna,  u RTC kampu u Kragujevcu imati priliku da treniraju sa trenerima srbijanske reprezentacije i pokažu šta i koliko mogu u košarci.

Obje djevojke kažu da su košarkašku loptu prvi put u ruke uzele sa sedam godina.

- U tom uzrastu htjela sam da se oprobam u više sportova, pa da odlučim koji mi se najviše sviđa. Na prvi košarkaški trening me odveo moj tata Branislav i odmah sam shvatila da je to najbolji izbor za mene. U početku nisam ništa ozbiljnije planirala, ali,  kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da mi košarka dosta znači i da će se trud jednog dana isplatiti -  priča plavokosa Anđela.

I Milicina priča je slična.

- Moja porodica je sportska, pa je bilo logično da i ja krenem u sportske vode. Tata je fudbalski sudija, stričevi aktivni fudbaleri, a mama je trenirala košarku, pa smo moje mlađe sestre i ja, vjerovatno, od nje naslijedile ljubav prema ovom sportu.  Počela sam trenirati kada sam krenula u prvi razred i vrlo brzo shvatila da kad nešto voliš, daš sve od sebe da postigneš neki rezultat - ozbiljno priča Milica.

A rezultati su stigli veoma brzo.

- Kao i svakoj drugoj djevojčici koja trenira, san mi je bio da postignem uspjeh, da zaigram za veći klub, za reprezentaciju. Kada sam prošle godine dobila prvi poziv za regionalno okupljanje koje organizuje Košarkaški savez Srbije, bila sam presrećna. Iako sam prošla sve krugove, regionalne i savezne,  i utakmice, i očekivala poziv na kamp, nažalost, zbog pandemije on nije održan. Ipak, moj rad i trud su dali rezultat tako da ću narednih deset dana provesti u Kragujevcu - ponosna je mlada Petkovićeva.

I njena drugarica ne krije sreću zbog, samo za odabrane, pristiglog poziva.

- Tokom protekle dvije godine nas dvije smo odigrale mnogo utakmica, u različitim gradovima u Srbiji, i onime što smo pokazale zaslužile smo ovaj poziv. Na prvo okupljanje je iz našeg KK Vlasenica bilo pozvano desetak djevojčica, a onda smo ostale samo Anđela i ja. Velika je stvar što smo se, među toliko košarkašica iz cijele Srbije,  nas dvije našle među 22 košarkašice, svaka  u svom godištu, i jedine iz Republike Srpske - iskrena je crnokosa Milica.

Mlade Vlaseničanke su objasnile i zašto je ovaj kamp toliko važan.

- Na  kampu možemo da naučimo dosta novih stvari, da unaprijedimo naše košarkaško znanje, svoju fizičku spremnost. Još važnije je da Košarkaški savez Srbije, ima u vidu nas,  mlađe kategorije, kao neke buduće reprezentativke - složne su i Anđela i Milica.

 Djevojke ne zaboravljaju da pomenu ni onog ko ih je učio prvim košarkaškim koracima.

- Želimo da se zahvalim našem Košarkaškom klubu “Vlasenica”, našim trenerima Radovanu i Srđanu Perendiću, jer bez njih ovo ništa ne bi moglo da uspije. Bez našeg matičnog kuba ne bismo mogle da doguramo dovde - smatra Anđela.

Slažu se da  i bez roditeljske podrške uspjeh ne bi bio moguć.

- Mislim da je za sve što smo naučili najzaslužniji naš trener Radika, koji nas podržava, trenira i bodri, ali ne smijemo zaboraviti ni svoje roditelje koji nas voze na utakmice, daju nam podršku u svakom smislu i podržavaju nas u svemu što radimo - zaključila je Mazićeva.

Na kraju, osim sna o reprezentaciji, Anđela i Milica su sa nama podijelile i jednu tajnu: Želja im je da po završetku osnovne škole  zajedno zaigraju za novosadsku „Vojvodinu“.