Andrej Zurovac iz Istočnog Sarajeva aktuelni je viceprvak Bosne i Hercegovine u džudu. Sa matičnim Džudo klubom „Slavija“ osvojio je oko 250 medalja, prvak BiH u konkurenciji kadeta postao je već 2010. godine, a svoju prvu borbu na takmičenju imao je 2004. godine u Bečeju.

Kaže da je džudom počeo da se bavi da bi razvio samopouzdanje i postao sigurniji u sebe. Danas ima 26 godina i smatra da još može mnogo toga da pruži i da njegovo najbolje vrijeme tek dolazi.

Koliko dugo se Vi bavite džudom i kako je sve počelo?

Džudom se bavim od 2004. godine, tačnije od svoje devete godina. Roditelji su poznavali trenera Radoja Pržulja, koji je u to vrijeme osnivao klub, i predložio im je da me upišu. Oni su taj prijedlog prepoznali kao priliku koja će mi pomoći da postanem sigurniji u sebe i razvijem veće samopouzdanje jer sam bio dijete sa govornom manom.

Koja uspomena sa takmičenja Vam je ostala urezana u pamćenje?

Izdvojio bih dvije. Jedna je pobjeda u finalu na Državnom prvenstvu za seniore 2012. godine kada sam prvi put postao prvak Bosne i Hercegovine u toj kategoriji. Druga je borba za medalju na Prvenstvu Balkana 2014. protiv džudokua iz Turske koji me vrijeđao. Ako moram da izaberem, biram prvu jer sam tada izveo bacanje i u posljednjoj sekundi izjednačio i pobijedio, iako su svi mislili da je to nemoguće. Ta pobjeda je bila prva velika potvrda mog truda i jak motiv za dalje.

Da li Vam je porodica i okolina pružala podršku u ostvarivanju Vaših ciljeva?

Najviše podrške pružila mi je sestre, zatim roditelja. I danas je tako. Bilo je teško finansijski jer sva ta putovanja mnogo koštaju, ali za njih ni to nije bila prepreka jer su iskreno vjerovali u mene. U školi je to, ipak bilo malo drugačije, ali profesori i najbolji prijatelji su mi uvijek pružali punu podršku.

Da li ima nešto posebno u Vašoj tehnici što Vas razlikuje od ostalih takmičara?

Što se tiče moje tehnike, isključivo sam nožni tehničar. Zbog moje fizičke građe nožne tehnike mi najviše odgovaraju, ali to ne znači da ne mogu da koristim i druge tehnike što sam već, sa oduševljenjem dokazao mnogo puta. Gledam da radim sa što manje snage i da bacam što lakše, jer nekada možeš imati po 5 ili 6 borbi u jednom danu i ma koliko da si spreman, to je teško izdržati.

Da li Vas je džudo, možda, naučio neke živote lekcije?

Naučio sam mnogo životnih lekcija i svaki put na tatamiju naučim neku novu. Tu sam odrastao i sve što sam naučio prožimao sam sa svakodnevnim životom, čak i tokom petogodiše pauzeod džuda. Prvo što sam naučilo je to da ne pobjeđuje uvijek najjači i da koliko vrijedno radiš i uložiš truda, toliko možeš očekivati. Naučio sam da se nosim sa pritiskom u životu, da živim disciplinovano i pokazujem poštovanje što je jedan od običaja u džudu. Ipak, na kraju najvažnije je to da sam stekao mentalitete pobjednika, koji mi je pomogao da pobijedim jednu od najvažnijih bitaka u životu, bitku sa depresijom i da se ponovo vratim na strunjaču.

Kako Vi vidite svoju budućnost i budućnost Džudo kluba „Slavija“?

Imam 26 godina i smatram da još mogu mnogo da pružim i da moje najbolje vrijeme tek dolazi. Sestra, koja je prvak države i koja je licencirani personalni trener sa evropskom licencom, treniramo svaki dan. Dajem sve od sebe, iako je ponekad teško organizovati vrijeme, posao, trening i socijalni život.

Što se tiče mog kluba, „Slavija“ ima svijetlu budućnost. Trenutno broji oko 40 mališana i 20 takmičara. Smatram da će kroz nekoliko godina „Slavija“ dominirati u džudu na ovim prostorima, ako uspije da zadrži tempo rada koji ima sada.

Na koje takmičenje biste najviše voljeli da odete?

Nemam neko posebno takmičenje koje me privlači. Jednostavno uživam na strunjači, svejedno mi je da li se borbe održavaju u nekom našem gradu ili u inostranstvu, najbitnije mi je da imam dobre borbe, da dam sve od sebe i postignem što bolji rezultat.

Da li imate nekoga iz svijeta džuda koga posebno cijenite? Ako možete nekoga izdvojiti, šta Vam je u njegovoj tehnici „zapalo za oko“?

Kao mlađeg me je definitivno impresionirao Zantaraja, njegove tehnike izbjegavanja i izvlačenja iz bacanja sam vježbao svaki dan na treninzima što mi je poslije i bio jedan od zaštitnih znakova. Koristio sam inerciju koja me nosi da se okrenem na stomak ili noge umjesto da pokušam da je blokiram. Nekako je teško objasniti te stvari nekome ko gleda ili samo čita o tome, morate izaći na tatami da biste takve momente doživjeli.

Da li imate savijet koji biste podijelio sa mladim džudistima ili onima koji razmiljaju o ovom sportu?

Džudo nije atraktivan sport koliko su fudbal ili košarka i iskreno ni ja sebe, kao mlađi, nisam vidio kao džudoku. Međutim, vremenom sam počeo da otkrivam ljepote ovog sporta. Prije svega džudo je najbolji sport za fizički i psihički razvoj djece. Oni će se vremenom naučiti disciplini, odgovornosti, samostalnosti, pravilno će razvijati tijelo i ono najvažnije - steći će prijatelje.