Ministar unutrašnjih poslova ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Andrija Artuković propisao je 13. maja 1941. godine “Provedbenu naredbu o ustrojstvu i poslovanju ravnateljstva za javni red”, čime je van zakona stavljeno dva miliona Srba, desetine hiljada Jevreja i Roma i otvoren put za genocid nad njima.
Na početku rata u NDH živjelo 1.848.000 Srba
Ta naredba je bila pravni osnov hrvatskih ustaških vlasti za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma. Ubrzo je otvoren koncentracioni logor Jasenovac, ljudi su ubijani, bacani u jame ili pokrštavani.
Uslijedili su genocid i užasni zločini nad srpskom, jevrejskom i romskom populacijom.
Artuković je sprovodio doktrinu ustaškog poglavnika Ante Pavelića, prema kojoj je trećinu Srba trebalo ubiti, trećinu prekrstiti u katoličanstvo, a trećinu protjerati.
Srbi su proglašeni za državne neprijatelje, koji su, prema ustaškoj mitologiji, odgovorni za “desetine hiljada ubistava” u Kraljevini Jugoslaviji.
Ustaše su optužile Srbe da su “uljezi” koji “nisu živjeli u hrvatskim krajevima” do turskih osvajanja.
Srbi su u času formiranja ustaške NDH činili malo više od četvrtine stanovništva - prema zvaničnim podacima iz 1941. godine, bilo ih je 1.848.000, od ukupno 6.966.729 stanovnika, odnosno 26,5 odsto.
U odnosu na površinu i stanovništvo Banovine Hrvatske, NDH se odrekla područja na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata /Dalmacija/, a dobila područje na kojem je živjelo više od milion Srba, veći dio današnje BiH, te više stotina hiljada muslimana, koji su smatrani Hrvatima.
Trake oko ruku, zabranjena ćirilica, pokrštavanje...
Pavelić je u aprilu 1941. godine potpisao “Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice”.
Uslijedila je “Zakonska odredba o prelazu sa jedne vjere na drugu”, što je bio put ka pokrštavanju pravoslavnog življa, te o ukidanju svih “srpsko-konfesionalnih narodnih škola i zabavišta”.
Zabranjena je srpska pravoslavna vjera jer “nije u skladu s novim državnim uređenjem”. Kretanja Srba bila su ograničena. Na rukavu su morali da nose plavu traku sa slovom P.
Mostar - Primjer genocida nad Srbima
Već u prva dva mjeseca NDH, Srbi su bili izloženi maltretiranjima i protjerivanjima, ali je ustaška vlast počela s masovnim masakrima tek nakon službenog Hitlerovog dopuštenja 6. juna 1941. godine.
Užasne razmjere pokolja na području gdje je NDH imala potpunu vlast najbolje se vide u Mostaru, gdje je od aprila do oktobra 1941. godine broj Srba sa 5.000 pao na 852.
Dio njih je bio ubijen, dio protjeran, a dio je pobjegao.
Prema relevantnim procjenama, ukupni demografski gubici Jugoslavije iznose najmanje milion ljudi u Drugom svjetskom ratu.
Tokom pregovora o ratnoj odšteti između SR Njemačke i SFRJ predočena je lista ubijenih i područja gdje su oni živjeli.
U NDH stradalo 821.000 ljudi
Prema toj listi, na području NDH /današnje BiH i Hrvatska/ ubijeno je 483.000 ljudi, među kojima najviše Srba. Kada se tome dodaju nevine žrtve koje nisu ubijene, ali su umrle zbog ratnih uslova dolazi se do 821.000 stradalih.
Artuković 25. februara 1942. godine izjavljuje da je “NDH riješila jevrejsko pitanje”.
Od oko 40.000 Jevreja na području ustaške NDH rat je, prema pocjenama jevrejskih istoričara, preživjelo 9.000.
Zločinac u Americi
Artuković je sa ustaškim glavešinama pobjegao na Zapad nakon pada NDH, a onda je dugo živio u SAD.
Američko ministarstvo pravosuđa izradilo je 2006. godine obimnu studiju na 617 stranica pod naslovom “Traganje za odgovornošću u posljedicama Holokausta”.
Artuković se nalazi u poglavlju “Viši funkcioneri”, a njegov slučaj je nazvan “Beskonačno odgađan zakon”.
On se našao u društvu visokorangiranog naciste Ota fon Bolšvinga, koji je svoju slobodu u SAD platio saradnjom sa CIA.
Autori studije proglasili su Artukovića “najviše rangiranim saradnikom nacista koji se našao u SAD”, ali i osobom čije je izručenje najduže trajalo.
U tom dokumentu se podsjeća na stvaranje NDH i zločinačku ulogu Artukovića, odgovornog za progon Srba, Jevreja, Roma, pravoslavnih hrišćana i komunista.
Artukoviću je viza dva puta produžavana, da bi 1949. godine dobio pravo trajnog boravka u SAD. Ali, u dokumentu je bilo navedeno pravo ime, pa je rutinska kontrola otkrila da se u SAD nalazi osoba koju zbog zločina protiv čovječnosti traži tadašnja Jugoslavija, te da je Artuković u Ameriku ušao pod lažnim imenom.
Osuđen na smrt, ali umro u zatvoru
Duga pravna bitka trajala je sve do 1986. godine, kada je Artuković izručen Jugoslaviji.
Na suđenju u Zagrebu proglašen je odgovornim za teške zločine i 14. maja 1986. osuđen na smrt.
Godinu dana kasnije vlasti su procijenile da je previše bolestan /senilna demencija/ za izvršenje smrtne kazne. Umro je 1988. prirodnom smrću u zatvorskoj bolnici u Zagrebu u 88. godini.
