Sjećanja na dr Miodraga Lazića među nekadašnjim borcima iz Ilijaša.

Posebno su tužni jer zbog epidemije ne mogu da stignu na poslednji ispraćaj voljenog doktora, prenose Novosti.

Ratne strahote su neizrečivo iskustvo nakon kojih se ljudi sa kojima to preživite gledaju sasvim drugačijim, blistavijim, osjećajnijim, jednom rječju, nekim ljepšim očima iz kojih na pomen tih strahota zaiskri poseban žar iz koga izbija sam život.

Takav neobičan, a opet sasvim jednostavan pogled odlutao negde prema obroncima planine Zvijezde koja se izdiže iznad Ilijaša, vidjeli smo samo dan nakon vjesti o smrti dr Miodraga Lazića u pogledu Srđana Mirića, koji je nakon Dejtonskog sporazuma morao da napusti svoje rodne Čekrčiće, odakle je u izbegličkoj koloni stigao u Brčko. U tom pogledu jasno se ocrtavalo i sjećanje na 20. oktobar 1994. godine, dan kada je Srđan teško ranjen.

Nekako pobožno, mirno i tiho prisjeća se on tog sunčanog i toplog oktobarskog podneva kada je veoma teško ranjen na pragu rodne kuće u svojim Čekrčićima.

-Prve linije odbrane bile su udaljene od naših kuća najviše do 500 metara. Sa desne obale Bosne tamo gde je linija razdvajanja prelazila sa jedne na drugu obalu, našao me snajperista. Pogodio me u desni kuk, i metak mi je na unutrašnjoj strani leve butine dobro oštetio aortu. Prva pomoć mi je bila pružena odmah tu, a onda me je vozilo UNPROFOR-a prebacilo do Ilijaša, odakle sam veoma brzo stigao u “Žicu” na operacioni sto doktoru Laziću. Osim lijeve noge on mi je spasio i život. Danas sasvim normalno hodam i živim- priča nam Srđan koji je u trenutku ranjavanja imao 29 godina.

Neobičnosti kakve može donijeti samo rat isplele su ovaj događaj od početka do kraja. Jedna od nevjerovatnih neobičnosti tiče se i Srđanovog prevoza do bolnice “Žica” u Blažuju nakon ranjavanja. Pošto su Srbi iz Čekrčića ostali da brane kuće i porodice skoro u potpunom okruženju, nije bilo normalnog puta za vozila prema Ilijašu. I zato su vojnici iz sastava kanadskog bataljona UNPROFOR-a svojim vozilom na molbu lokalnog stanovništva prebacili ranjenog Srđana do Ilijaša.

-Neke sretne zvijezde su se poklopile toga dana, bar kada sam ja u pitanju. Zamislite slučajnosti, ranjenog srpskog vojnika UNPROFOR dovozi u bolnicu. Istovremeno dr Lazić taj dan je stigao iz obilaska porodice u Nišu. Tamo su mu kolege dale metar “grafta”(vrsta proteze). Za jednog pacijenta treba 10 centimetara. I on je meni to prvom ugradio i tako spasio život”, kazuje nam Srđan.

Ovaj slučaj našao se i u knjizi dr Miodraga Lazića “Dnevnik ratnog hirurga” na 93. strani ovog ratnog svjedočanstva stradanja i borbe za opstanak srpskog naroda u sarajevskoj kotlini , koju je dr Lazić pre 11 meseci promovisao i u Brčkom. Na promociji je bio i Dragan Peštić, prijatelj, komšija i naposletku kum Srđanov.

Dragan iz rata nosi najmanje dvije rane.

-Prvo ranjavanje bilo je 26. jula 1992.godine. Uslovi u ambulanti restorana buduće bolnice “Žica” bili su groteskni. Ležim na krevetu pored šanka na kome je boca sa infuzijom. A ranjenici pristižu. Pamtim dr Pejića, doktoricu Bošković, a posebno su me oduševili nesvršeni učenici medicinske škole. Dečaci i devojčice, a toliko borbe za svaki život- priča nam Dragan.

Drugo ranjavanje bilo je u oktobru iste godine. Dragan sebe naziva “petooktobarskom” žrtvom. Teško ranjavanje u glavu. Brzo stiže do “Žice” sad već pristojne medicinske ustanove, koliko se to moglo urediti u ratnim uslovima.

-Mene je operisao dr Pejić, ali sam često viđao dr Lazića koji je oko sebe širio neverovatnu pozitivnu energiju. Takav osjećaj u blizini nekoga nikada pre ni posle nisam osjetio. On je za života ušao u naše Krsne slave svih nas koji smo tokom rata bili u sarajevskoj kotlini. Nema slave da se ne povede priča o dr Laziću, jer je među gostima bar neko bio njegov ratni pacijent, koji je preživio zahvaljujući doktorima iz “Žice”, među kojima mesto na čelu stola pripada dr Miodragu Laziću”, kazuje nam Dragan Peštić, koji je kao i Srđan porodično gnezdo svio u Brčkom.

Stanovnici brčanskog naselja Ilićka, gde se smjestio najveći broj izbeglih Srba koji su u Brčko stigli iz sarajevske kotline nakon Dejtonskog sporazuma, su srijedu uz zvuke “Marša na Drini” na dostojanstven način oprostili od svog doktora.

Kažu nam, on je samo slučajno rođen negdje drugo, ali je njegovo srce bilo naše. I svi izražavaju nevjerovatnu tugu što zbog epidemije, nisu bili na posljednjem ispraćaju čovjeka koji će ostati da traje u sjećanjima srpskog naroda.