Stariji pamte njegov promukli glas preko tranzistora, osnovci i dalje recituju njegove pjesme na školskim priredbama, a sjećanja čuvaju i murali na beogradskim zidovima, imena škola i kulturnih institucija.
- Vedro misliti i vedro pisati, u smislu - jednostavno, bistro, pregledno, čitko, kratko i jasno, uvijek sa nekom moralnom, humanom željom, potrebom ili idealom - govorio je Dušan Radović.
Bio je pisac, pjesnik, novinar i urednik, a za one najbliže - dobar čovjek namrgođenog lica, katkad strog i odsječan, ali prije svega duhovit, pošten i pravičan.
Za sebe je govorio da je „primjenjeni književnik" i „pijetao koji kukuriče svako jutro", prijatelji i kolege su ga zvale Tmuša, dok su ga svi ostali znali kao Duška Radovića.
Bista Dušana - Duška Radovića u Beogradu / foto: bbc.com/serbian
- Duško je mene baš volio i u jednoj knjizi mi je napisao posvetu, ti imaš jednog tatu u Vršcu, a ja ću biti tvoj tata na Studiju B. I prosto je bio kao i svaki tata - umio je da bude dobar, a umio je da bude i strog, pa i da me izgrdi ako nije zadovoljan načinom na koji sam ja vodila program - govori za Bi-bi-si na srpskom Branislava Milunov, bivša voditeljka i novinarka.
Milunov je na Studio B došla 1980. kao dvadesettrogodišnjakinja.
Kaže da je Duško Radović od početka vodio računa o njoj - kako na poslu, tako i van njega, zbog čega i danas gaji posebna osjećanja prema njemu.
Pamti ga kao skromnog i jednostavnog čovjeka koji se „gnušao umišljenosti, patetike, velikih riječi i fraza".
Pijetao sa durbinom na krovu Beograda
Ljeta 1975. na 23. sprat Beograđanke stiglo je veliko pojačanje. Nakon dosta kolebanja i nećkanja, Duško Radović na nagovor jednog od osnivača Studija B - Dragana Markovića, prihvata poziv i priključuje se timu.
Isprva je pisao tekstove za reklame - „drugačije, modernije i privlačnije poslovnim partnerima".
Tadašnji direktor Marković, uvidio je da Radović može da pruži više - novi programski sadržaj i dodatni kvalitet.
Tako se jednog julskog jutra sa talasa radija Studija B prijestonicom prolomilo „Beograde, dobro jutro".
Emisija je počinjala je u 7.15 ujutru, ali je Radović dolazio u redakciju već oko pola 5, ne bi li pripremio tekstove za program koji je išao uživo.
Nerijetko je na posao dolazio natmuren i mrzovoljan, zbog čega su ga nazvali Tmuša.
- A u stvari je bio jedan dobrica, jako dobar i plemenit čovjek - ističe Milunov.
Kaže i da veoma brinuo o kolegama, te da je često jutarnjoj smjeni donosio doručak - pogačice, topao hljeb i jogurt.
Inspiraciju je crpio sa ulice, iz naroda i novina, a zatim je pretakao u tekstove koje je kucao na pisaćoj mašini u kancelariji punoj knjiga, gdje je na stolu stajala pepeljara puna opušaka.
Kada ideje nisu same navirale postajao je nervozan, a smirivao se šetajući u krug, po hodnicima Studija B.
- Tada je bio jako ljut, nervozan, jer ništa nije smislio i ne daj bože ako mu se nađeš na putu - prisjeća se Milunov, koja se sa Radovićem utrkivala ko će prvi ujutru da dođe na posao.
Milunov se prisjeća da je jednom prilikom mlađa koleginica prišla i prekinula „jutarnji ritual" pitanjem: "Čika Duško je l' vama možda nije dobro", na šta je reagovao tonac rečenicom: "Skloni se, on tako razmišlja i traži inspiraciju".
Upravo je tonac bio jedina osoba koja je smjela da bude u prostoriji tokom emitovanja "Beograde, dobro jutro", dok su ostale kolege iz prikrajka slušale šta je tog jutra Tmuša imao da poruči Beograđanima.
Poslije emisije, Radović je postajao "drugi čovjek", raspoložen i nasmijan, dok bi obilazio kancelarije pozdravljajući novinare i ostale radnike.
- Malo je sačuvanih audio zapisa iz tog perioda jer para za trake na kojima su emisije snimane nije bilo, pa su presnimavane - kaže Milunov.
Ipak, tekstovi su objavljeni u tri knjige pod nazivom "Beograde, dobro jutro".
Rečenice koje je Radović izgovarao u emisiji mnogi su nazivali aforizmima, što je on odlučno odbijao da prihvati.
- Govorio je da su to replike, misli o životu, prepoznavanja nas samih, zatim njegova zapažanja, razmišljanja i dosetke koje je prenosio slušaocima - objašnjava Milunov.
Osmjehujući se dodaje da je Beograđanku upoređivao sa minaretom, a sebe sa hodžom koji se "svako jutro moli da svi imaju vodu, struju, mlijeko".
U nekom trenutku, redakcija mu je poklonila durbin pomoću koga je iz kancelarije posmatrao ulice Beograda - njegove neiscrne inspiracije.
Tako je jednog jutra kada u Beogradu nije bilo grijanja uočio dim iz gradske skupštine.
- Pročitao je u emisiji - kada Skupština grada može da se dimi, mogu da se dime i ostali - i na taj način ih natjerao da ne lože, jer nije lijepo da se samo oni griju - prepričava Milunov.
Duško Radović je rođen u Nišu, u željezničarskoj porodici - 29. novembra 1922. Najveći dio života proveo je u Beogradu, gdje se doselio iz Subotice. Pošto je odustao od Filozofskog fakulteta, koji je upisao po završetku Drugog svjetskog rata, zaposlio se u gradskoj menzi u Beogradu.
Odatle je Pionirskim novinama, urednika Branka Ćopića, 1947. godine poslao pjesmu, potpisavši se kao Rajka Tokić. Ta pjesma ga je kvalifikovala za rad u Pionirskim novinama, gdje je ostao sedam godina i postao glavni urednik
U bogatoj karijeri, bio je urednik programa za djecu Radio Beograda i Televizije Beograd, izdavačkog preduzeća Borba i dječijeg lista Poletarac, i na posljetku, radija Studio B.
Njegova radio-drama „Kapetan Džon Piplfoks" iz 1953. godine ušla je u školsku lektiru.
Tekst je adaptiran za pozorišnu predstavu, koja se, između ostalih, igra i u beogradskom Malom pozorištu, poslije smrti Duška Radovića nazvanom po njemu.
Radović je objavio i nekoliko zbirki pjesama za djecu - „Poštovana deco", „Smešne reči", „Vukova azbuka"...
Čuvene pjesme iz njegovog pera su Strašan lav, Plavi zec, Da li mi verujete, Zdravica i druge.
Mnoge su postale hitovi za djecu zahvaljujući izvjedbi dječijeg hora „Kolibri", a Zdravica - Sve što raste, htjelo bi da raste, predstavlja himnu dečije manifestacije „Radost Evrope" koja se održava u Beogradu od 1969. godine.
Radeći na televiziji, napisao je scenarije za brojne emisije, među kojima je i „Na slovo na slovo" sa Mićom Tatićem i lutkom Aćimom u glavnim ulogama.
Čuvena je i njegova ljubav prema fudbalskom klubu Partizan.
Njegov mlađi brat, atletski trener - Branimir Radović, kaže da je prva Duškova sportska ljubav ipak bila Crvena Zvezda, ali da se nakon okončanja karijere prve Zvezdine zvezde - Rajka Mitića, okrenuo „večitom rivalu".
Pored fudbala Radović je volio da igra šah i preferans, zanimao se za novu muziku i nove ploče koje su stizale na Studio B, a kažu i da se bojao pasa.
Dobitnik je nagrada Neven, Mlado pokolenje, Zmajevih dečijih igara, Sedmojulske nagrade, kao i diplome Međunarodne organizacije za dečiju književnost Hans Kristijan Andersen.
Danas je nedjelja...
Emisija „Beograde, dobro jutro" skinuta je sa programa radija Studija B novembra 1982. godine.
- Ako već možemo i moramo bez Tita, možemo i bez mnogih drugih - bila je navodno rečenica koja je razljutila političare, o čemu se razgovaralo i u predsjedništvu Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije.
Ukidanje emisije izazvalo je gnjev slušalaca koji su tražili da se Duško Radović vrati.
Ivan Stambolić, tadašnji prvi čovjek Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, krajem 1983. godine nudi Radoviću da ponovo pokrene emisiju.
- Ja jesam mali čovek sa radija, ali nisam onaj koji se pali i gasi na dume - glasio je njegov odgovor.
Preminuo je prije 39 godina - 16. avgusta 1984. godine
- Nažalost sve je bilo onako kako Duško nije želio, da ga isprate ljudi koji su ga skinuli sa programa - dodaje Branislava Milunov.
Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu, u Aleji zaslužnih građana, uz prisustvo oko 10.000 građana.
Uspomene na njega očuvane su u širom Srbije - od imena ulica, škola i pozorišta, preko murala i spomenika, do pjesama i priča u školskim lektirama i čitankama.
