Zbog korona pandemije u BiH će i ove godine Praznik rada biti obilježen uglavnom prigodnim onlajn porukama i video spotovima.

Iako su elementarna prava radnika ugroženija nego ikad, pitanje je da li bi masovnijih protesta bilo čak ni da javna okupljanja nisu zabranjena.

Da li su se radnici, definitivno, odrekli borbe za dostojanstven rad, po principu “ćuti, ne talasaj, čuvaj posao i čekaj priliku da odeš u inostranstvo“?

Istina, nije im zamjeriti, jer je od početka korona pandemije samo u Republici Srpskoj, prema proćenama Saveza sindikata RS, bez posla ostalo oko 11.000 radnika. Oko 250.000 radnika u BiH je, zbog krize koju je izazvala pandemije, u neposrednom riziku od gubitka posla, pokazala je zajednička studija Međunarodne organizacije rada i Evropske banke za obnovu i razvoj.

Hiljade radnika koji su sačuvali radna mjesta zbog krize rade sa skraćenim radnim vremenom ili za drastično smanjenu platu.

– Dešavalo se da tokom mjeseca radimo samo pet, šet, najviše 15 dana. Nema posla, nema narudžbi. Onda i plata bude 250 do 300 maraka, a od toga se živjeti ne može – kaže jedan radnik iz Gračanice, zaposlen u obućarskoj industriji.

Njegove koleginice iz susjedne Modriče nisu bile te sreće. Fabrika obuće „Alfa“ u ovom gradu je prošle godine zatvorena i tako je bez posla ostalo 450 radnika, mahom žena, koje nemaju skoro nikakve šanse da uskoro nađu neki drugi posao.

Pitanje je ima li među obespravljenim radnicima u BiH potencijala za masovniju pobunu i koliko su sindikati spremni da organizuju proteste i štrajkove i da stanu na čelo radničke kolone?

I kakva je, uopšte, sudbina sindikalne borbe u 21. vijeku, pogotovo na Balkanu, gdje su države otvoreno stale na stranu kapitala, ne pokazujući bog zna kakvu namjeru da zaštite interese radnika? Da li su nam potrebni novi oblici sindikalne borbe za novo doba?

Ova su pitanja otvorena već godinama, ali korona kriza ih je, kao i mnoge druge društvene probleme, ogolila i učinila očiglednijim nego ikad.

Lideri vodećih sindikata u BiH saglasni su da rad sindikata treba prilagoditi uslovima globalizacije, novih oblika rada i novih tehnologija. Ipak, oni vjeruju da provjereni tradicionalni načini borbe za prava radnika nemaju alternativu. Sindikalna borba, tvrde oni, znači štrajk, protest, uporne pregovore, ponekad i dugogodišnju sizifovsku borbu za ostvarivanje radničkih prava.

Selvedin Šatorović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, koji okuplja oko 150.000 radnika iz Federacije BiH, tvrdi da samo epidemiološke mjere sprečavaju izlazak desetina hiljada radnika na ulice.

– Kada se popravi stanje s pandemijom siguran sam da će radnici, ali i građani BiH, masovno izaći na ulice, jer druge alternative nema, jer više od 60 odsto radnika radi za plate manje od 600 KM, a za sindikalnu potrošačku korpu, za dostojanstven život porodice, valja obezbediti oko 2.000 KM – kategoričan je Šatorović.

Dodaje da radnici jesu zastrašeni, ali su dovedeni u situaciju da više zaista nemaju šta izgubiti.

– Ako će izgubiti nesigurno radno mjesto i platu od 400 KM, onda to i nije neki rizik – kaže Šatorović i podsjeća na masovne proteste, koji su u gradovima Federacije BiH izbili 2014. godine, kada je, kako tvrdi, standard bio viši nego danas.

Šatorović, međutim, strahuje i od drugačijeg scenarija: da će mnogi radnici, kada korona prođe, umjesto na proteste, pohrliti preko granice i da „uskoro u BiH više neće imati ko da se buni“.

I Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske, smatra da je takav scenario vrlo moguć.

– Život je samo jedan i ne treba zamjeriti ljudima, koji ne vide perspektivu u državi u kojoj vlast ide na ruku poslodavcima, a poslodavcima je u cilju da su radnici siromašni i da žive u strahu. Takvi poslodavci ne razmišljaju da siromašan radnik ne može kupiti njihove proizvode i da tako upadamo u začarani krug u kojem nema napretka – upozorava Mišićeva.

I u RS je, kao i u Federaciji BiH, stepen sindikalizacije, u odnosu na Zapadnu Evropu, još uvijek dosta visok, i po tome je BiH u sličnoj situaciji kao i većina zemalja bivše Jugoslavije i bivšeg Istočnog bloka. Oko 40 odsto zaposlenih u BiH su članovi sindikata, dok je u Francuskoj, na primjer, stepen sindikalizacije manji od deset odsto.

Tako Savez sindikata RS, prema podacima iz prošle godine, u svojih 15 granskih sindikata okuplja, kako navodi Mišićeva, 111.285 radnika. Veliki je to potencijal, ali problem je što tek svaki treći član sindikata u RS dolazi iz realnog sektora. Najmanje sindikalnih organizacija aktivno je u trgovini i ugostiteljstvu, gdje su radnici, pogotovo u doba pandemije, u najtežoj situaciji.

– Kada smo imali lokdaun za ugostitelje i kada smo se jedva izborili da minimalac od 520 KM bude isplaćivan direktno radnicima, a ne preko poslodavaca, dolazili su nam radnici i pitali “gdje je mojih 520 KM”. Ispostavilo se da se radi o neprijavljenim radnicima, koji ne rade za platu, nego za dnevnice, kao nadničari. Njih nema u sindikatu, njih nema u sistemu, njih nema nigdje  – kaže Ranka Mišić.

Dodaje da su istovremeno, vlasnici restorana i kafića, koji drže neprijavljene radnike, “jaukali kako ne mogu isplatiti plate” i tražili pomoć iz budžeta.

– Oni su varali su i državu i radnike i fondove i sada traže da oni koji su uredno plaćali poreze i doprinose njima daju dio tog novca – kategorična je Mišićeva.

Zoran Stojiljković, profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka i jedan od vodećih sindikalnih lidera u Srbiji, kaže da je u svim zemljama regiona, kada je u pitanju borba za dostojanstven rad, situacija  slična.

On već godinama upozorava da “nikad nije bilo teže na Balkanu biti sindikalni aktivista i boriti se za prava radnika, jer je neravnoteža moći između sindikata, poslodavaca i vlasti ogromna”.

Danas, u doba korona krize, Stojiljković kaže da je pravo vrijeme za “restart” sindikata. Sindikati novog doba, tvrdi on, moraju okupljati ne samo samo zaposlene i radno angažovane radnike, nego i nezaposlene i penzionere i moraju tražiti saveznike u medijima, nevladinom sektoru, akademskoj zajednici.

– Sindikat je dom za sve koji čine svijet rada. A svijetu rada pripada svako ko nije finansijski kapitalista, nije državni ministar ili visoki javni službenik, nije visokorangirani sudija ili policajac, ili medijski magnat; drugim riječima, nije član “bloka moći” – poručio je Stojiljković.

Liderka Saveza sindikata RS, međutim, smatra da je najbitnije motivisati zaposlene radnike da se sindikalno organizuju i osloboditi ih strahova i zabluda.

­- Ključ je kako da ubijedimo radnika da mu ne može biti ništa i da mu ne smije biti ništa ako se pobuni ili štrajkuje, jer dva mjeseca  nije dobio platu. Takođe, radnici treba da budu svjesni da sindikat nije tamo neko ko će doći sa strane i riješiti im probleme kao čarobnim štapićem. Sindikat čine radnici, koji se organizovano bore za svoja prava. Tako je bilo i u vrijeme prve industrijske revolucije, tako je i danas u doba IT tehnologija – zaključuje Ranka Mišić.

Damir Arsenijević, profesor univerziteta i aktivista iz Tuzle, osnivač Radničkog univerziteta u ovom gradu, smatra da se stari, tradicionalni sindikati u BiH ne snalaze u novom dobu, ali da radnici zbog toga ne treba da se odreknu sindikalnog organizovanja.

Uz obrazovanje radnika i sindikalnih aktivista u oblasti zaštite radničkih i ljudskih prava, u BiH je, smatra Arsenijević, neophodna i “lustracija sindikata”.

– Sindikati u BiH su korumpirani i nemoćni da odgovore izazovima novog vremena, jer su sindikalni lideri sebi dopustili da koketiraju s političarima, koji žele dokrajčiti sindikat. Ali, mi ne smijemo napustiti ideju sindikalnog organizovanja kao potrošenu, ne smijemo napustiti sindikat. Naprotiv, moramo se boriti za njega. Moramo se boriti za lustraciju sindikata i ne smijemo dozvoliti da se radnička solidarnost svede na borbu protiv siromašta i na milostinju – kaže Arsenijević.

I Besima Borić, visoka funkcionerka  SDP BiH, koja ima dugogodišnje iskustvo u saradnji sa sindikatima, oćenjuje da se sindikati u BiH u postjugoslovensko doba nisu najbolje snašli u ulozi branilaca radničkih prava.– Podlegli su podjelama, vezivali se za vladajuće strukture i nisu napravili sinergiju za zajedničku borbu i istinsku radničku solidarnost, bez obzira na teritorijalu ili gransku podjelu. Uz to, i u sindikatima, kao i u politici, imamo borbu za liderske pozicije, koja često potiskuje u drugi plan onu borbu koja bi morala biti prioritet, a to je borba za radnička prava i dostojanstven rad – kaže Borićeva.

Ističe da je sindikalcima potrebna dodatna edukacija iz različitih oblasti, od organizacije do makroekonomije, politike zapošljavanja, socijalne politike i penzionog sistema, kako bi odgovorili zadacima u novom dobu.

– Bilo je pokušaja međunarodnog sindikata da kroz edukacije pokažu različite modele rada. Fondacija Fridrih Ebert u BiH je uradila mnogo na jačanju sindikata u BiH, ali ja za sada ne vidim nekog značajnijeg napretka u načinu rada sindikata i njihovom uticaju – zaključuje Besima Borić.