Običaji za pravoslavni Božić na Kosovu i Metohiji razlikuju se od regije do regije, od sela do sela, pa i od porodice do porodice, ali im je zajedničko da se na Badnje veče - iz kuće ne izlazi.

Razlog tome je vjerovanje da "sreću ne treba iznositi iz kuće", već da se uz Badnjak prizovu napredak i blagostanje u porodici.

- U suštini, običaji za najradosniji praznik uveliko su zavisili od istorijskog perioda ili vremena u kojemo smo kao pravoslavci živeli na ovim prostorima oslonjeni na crkvu kao stalnog zaštitnika i čuvara vere i običaja - navodi za Srnu Boban Stević iz Lapljeg sela nadomak Gračanice.

Srbi u centralnom dijelu Kosova i Metohije od vajkada su badnjak sjekli sa prvim zracima sunca na Badnji dan, ali je običaj donekle izmjenjen početkom ovog vijeka pošto su, bezbjednosti radi, bili prinuđeni da organizovano odlaze po Badnjak.

- Radovali smo se Badnjem jutru. Deda bi sa jednim od nas unuka odlazio u šumu da poseče Badnjak, a mi ostali bismo tražili vrapca, pošto je kod nas tradicija da se uveče, kada se upali Badnjak, ispeče vrabac. Svako dete dobilo bi toliko da `zubom zakači delić mesa`, kako bi cele naredne godine bilo veselo i cvrkutalo kao vrabac - objašnjava Stević.

Iverak od Badnjaka unosio se u pomoćne prostorije i mijesio u pogaču "česnicu".

Trpeza je uvek morala biti puna, jer se vjeruje da će onaj ko gladuje za Badnje veče biti gladan cijele godine.

- Zato se na trpezi, koja se postavlja na slamom pokrivenom patosu u kući, uz pogaču nalazilo sve što je ko imao, ali samo da nije mrsno - priča Stević i ističe da unošenje Badnjaka prati cvrkut djece i zasipanje žitom muškog člana podorice koji unosi Badnjak i podlaže ga.

Na Božić u ranim jutarnjim časovima u kuću dolazi "položajnik" i dok on "džara badnjak", nabrajajući sva dobra koja porodici treba da donese, u kući vlada apsolutna tišina.

- Niko glas ne sme ispustiti, a onda kada položajnik završi džaranje nastaje opsta radost. Nekada su naše bake `položajnika` darivale vezenim vunenim čarapama, a deci davale kocku šećera ili šarenu bombonu, da bi posle toga seli za trpezu - navodi Stević.

U novije vrijeme dosta toga je izmijenjeno - ne hvata se vrabac i, uglavnom, trpeza se postavlja na stolu umjesto na slamom prekrivenom patosu.

Milorad Marković, prosvjetni radnik iz Gračanice, pet kilometara udaljene od Lapljeg sela, ističe da se gračanački običaji dosta razlikuju od običaja u njenom okruženju.

Prisjećajući se starijih vremena, on navodi da je djetinjstvo proveo u siromaštvu i da je Božić slavljen onako kako je ko imao i mogao, ali je za sve važilo pravilo da se Božić slavi kako bi se sačuvala vjera i identitet srpskog naroda.

- I o Božiću, kao i o svakom drugom prazniku ili događaju važila je hijerarhija - domaćin u vrhu sofre /stola/ - napominje Milorad.

Bake su na Badnji dan prve ustajale kako bi ispekle pogaču. Stave je onda u vunenu torbu zajedno sa žitom, a deda doda buteljku rakije i sa sjekirom u pratnji najstarijeg unuka odlazi po Badnjak na padine današnjeg Gračanačkog jezera.

Domaćini kuća bi, svako pored svog Badnjaka, spustili torbu, zavrnuli rukave, prekrstili se, zalili hrast rakijom i sa dva udarca sjekirom odsjekli "iver", a potom i Badnjak.

- Onaj koji seče Badnjak trudi se da što manje iveraka pravi, jer se ne sme rasipati Badnje drvo. Sa sobom nosi Badnjak, a `pomoćniku`, uglavnom unuku, daje iverak koji on predaje baki - domaćici kuće koja će njime ušarati `česnicu` - sjeća se Milorad.

Na Božić muške glave i stariji odlaze u crkvu sa djecom, a domaćica pravi kolač "česnicu" /pšenični hljeb/, u koji se stavlja metalna parica.

- Kada se porodica okupi za Božićnu trpezu, svi lome česnicu, a onaj kome pripadne parica biće berićetan i srećan cele godine. Posebno se vodilo računa da prioritet u svim običajima pripadne muškim glavama - priča Milorad Marković.

On posebno napominje da su se Božiću najviše radovalu vragolani, jer se djeca na Božić ne smiju tući.