Prije više od 10 godina, povodom 120. godišnjice rođenja našeg jedinog nobelovca, u Zagrebu je upriličen skup na kojem se povela debata o tome “šta nam Ivo Andrić znači danas”.

Tom prilikom književni istoričar Vladimir Visković istakao je da od početka devedesetih godina prošlog vijeka u Hrvatskoj postoji problem percepcije Andrića, “jer za neke on nije bio dovoljno dobar Hrvat”. No, taj “problem” ipak nije počeo raspadom zajedničke države, već se proteže od njenog nastanka. Od stvaranja Jugoslavije hrvatska javnost je Andrića smatrala izdajnikom, a posebno se isticao Krleža koji je slavnom savremeniku spočitavao monarhističku orijentaciju!

Nedugo poslije zagrebačke rasprave, 2015. godine u FBiH pojavila se knjiga Rusmira Mahmutćehajića “Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja”.

Regionalnu javnost zaprepastila je skandalozna promocija Mahmutćehajićevog djela, nazvanog “prvim cjelovitim ispitivanjem nacionalističkih, orijentalističkih i kulturno-rasističkih odnosa Ive Andrića prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu”, na kojoj su bošnjački naučnici i književnici Andrića uporedili sa Hitlerom, a njegova književna djela javno nazvali - uvodom u genocid nad Bošnjacima!

Istovremeno, Ivu Andrića svojataju i rado citiraju savremene kulturne i političke elite srpskog naroda, iako su sredinom prošlog vijeka njegova ličnost, identitet i uloga u srpskoj književnosti, politici i javnom životu često dovođeni u pitanje, žestoko kritikovani, a sam Andrić nazivan “srbomrscem”, “diverzantom u srpskoj kulturi”, jezuitom i orijentalistom. Andrić je optuživan i kao režimski pisac koji se stavio u službu komunista, nudeći im svoje begove i vezire kao zamjenu za srpske vojvode i knezove - s ciljem rasrbljavanja Srba!

“Svi ti đerzelezi, alidede, mustafe, hafizi, fratri, veziri...”

Na 53. godišnjicu dodjele Nobelove nagrade i “Dnevni avaz” se uključio u raspravu čiji je Andrić: bosanski, hrvatski ili srpski, a to pitanje je čak imalo i sudski epilog, jer je u Opštinskom sudu u Sarajevu 2009. godine otvoren proces nakon što je Zadužbina Ive Andrića iz Beograda tužila Maticu hrvatsku u Sarajevu zbog antologije “Hrvatska literatura u BiH u 100 knjiga”, gdje je Andrić naveden kao hrvatski pisac.

Dobar pisac svakog režima

Brojni izvori navode da se Andrić nedvosmisleno izjašnjavao srpskim piscem, Srbinom, a kao krunski dokaz prilaže se njegovo pismo Srpskoj književnoj zadruzi iz 1942. godine, kao i da je u ličnim dokumentima, pod rubrikom “narodnost” upisivao - srpska. Dva puta se otvoreno distancirao od hrvatstva: Prvo je 1933. odbio da njegove pjesme budu uvrštene u Antologiju hrvatske lirike, a onda i 1954. da mu u Jugoslovenskoj enciklopediji navedu hrvatsko porijeklo u biografiji.

Prilikom vjenčanja sa Milicom Babić 1958. izjasnio se kao Srbin.

- Ja sam se vezao za Srbe, sa Srbima sam cijelo školovanje, cijelo svoje vrijeme i osjećam se Srbinom - govorio je Andrić.

Za Zagreb se pitao da li je to “najbjednije mjesto” u Hrvatskoj, a Hrvatska “najmizernija zemlja” u Evropi. I dok su Hrvati mislili da se prodao Srbima, Andrić bi kupovao vino da proslavi katolički Božić. Jednom prilikom, kada mu je neki činovnik greškom čestitao pravoslavni Božić, uzvratio je: “Ja sam katolik, nisam pravoslavni!”

Međuratni diplomata, književnik i “kralj srpske riječi” Branko Lazarević, koji je dugo vremena drugovao i odlično poznavao Ivu Andrića, označivši ga našim najvećim romansijerom, tvrdio je kako je “vrlo zatvoren taj katolik, musliman, ženskaroš, jezuita, Hrvat koji živi u Srbiji, sa Srbima”.

Povelik dio fenomenalnog djela “Dnevnik jednog nikoga”, pisanog tokom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata a objavljenog nakon Lazarevićeve smrti, posvećen je upravo Andriću.

Publicista Simo Ćirković tvrdi da je Andrić, kao i Krleža, bio veliki konformista. Kao srednjoškolac je bio borac za slobodu, ali mu nije padalo na pamet da uzima pušku i osjeti front. Početkom Velikog rata uhapšen je u jednom restoranu u Splitu, a agent je sačekao da popije kafu pa da mu priđe. U šibeničkoj tamnici proveo je par mjeseci, pušten marta 1915. i vratio se u Travnik. Nije mobilisan.

U Beograd je došao 1919. godine i tu se ostvario i kao književnik i karijerni diplomata. Bio “mažen kao rijetko ko”. Beogradski umjetnici prihvatili su ga kao najrođenijeg, među njima i Miloš Crnjanski i Stanislav Vinaver. Najugledniji srpski intelektualci tog doba, Bogdan Popović i Slobodan Jovanović, predložili su Andrića za dopisnog člana SANU. Radio je u Ministarstvu vjera kao činovnik, a onda putovao po Evropi, boravio u Turskoj, Grčkoj, Španiji, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Švajcarskoj, Rumuniji... Kako nije imao diplomu, prijetilo mu je otpuštanje iz službe. No, zvanje doktora nauka dobija već 1924. godine, iako svoj doktorski rad neće štampati za života.

“Velikoj karijeri nije više ništa stajalo na putu”, istakao je Ćirković.

Tako Andrić postaje sekretar u Ministarstvu inostranih poslova, da bi dalje napredovao sve više. No, “sklanjao se od onih koji su se hvalili Kajmakčalanom prenaglašavajući svoje nacionalno žrtvovanje”.

Prije rata bio je intiman sa knezom Pavlom, čije su posljednje riječi pred odlazak na stanicu bile upućene đeneralu Simoviću da Andrića uzme za dvorskog ministra mladom kralju. Bio je blizak i sa Jovanom Dučićem, čak njegovu sliku držao na radnom stolu, ali je uklonio čim je Dučić postao nepoželjan. Cijenio je Slobodana Jovanovića i Bogdana Popovića sve dok nisu izopšteni iz Titove Jugoslavije.

“Pazi on na sve”, posvjedočio je Branko Lazarević.

Andriću je jedno vrijeme pokrovitelj bio Milan Stojadinović, po čijem nalogu je napisao i elaborat o albanskom pitanju, oko kojeg će se kasnije voditi polemike. Nakon rata i promjene vlasti postaje štićenik komuniste Rodoljuba Čolakovića. Titu je Krleža bio bliži i miliji.

Tokom rata živio je u izolaciji, ali stizao da se odmara po Vrnjačkoj i Sokobanji. Iako nije htio da potpiše sramni Apel srpskom narodu, zbog toga nije imao problema poput čuvenog Miloša Đurića koji je takođe odbio da stavi potpis na Apel, uz poznato “ti u diple sviraš, a ja predajem etiku”, pa brzopotezno završio u banjičkom logoru, da bi mu kasnije “u znak zahvalnosti” sina jedinca partizani poslali na Sremski front pravo u smrt.

Andrić “Travničku hroniku” piše 1942, “Na Drini ćuprija” 1944, a naredne godine i “Gospođicu”.

- Za sve vrijeme okupacije, nikada i ni za šta nije bio čak ni saslušavan. Proveo je u miru i pisao je - podsjeća Ćirković.

Visoki činovnik specijalne policije u Nedićevoj vladi Radoslav Grujičić izvijestio je iz okupiranog Beograda: “Dobijamo akt od Nijemaca da se stalno čuje pisaća mašina iz Andrićevog stana, pa bi trebalo otići tamo i vidjeti šta on to radi. Najavim mu se telefonom: Gospodine, imao bih nešto da razgovaram sa Vama, kada možete da me primite? Kada hoćete, ionako nisam raspoložen za razgovor. Šta radite? Pišem roman, nisam politički aktivan. I pokaza rukopis”!

Istina, za vrijeme okupacije nije htio da prima penziju, niti je davao da se objavljuju njegova djela. Oslobođenje Beograda dočekao je ipak u neizvjesnosti, dijelom zato što je period okupacije proveo bez kontakta sa partizanima, a dijelom i što je uoči rata prisustvovao činu potpisivanja Trojnog pakta sa Hitlerom.

Nakon što su partizani ušli u Beograd, Andrić postaje dio aparata novog režima. Nakon Hitlera, upoznao je Tita i Staljina. Branko Lazarević je tvrdio da je Andrić već 1946. godine bio - komunistički vodonoša! Zato će ga hroničari kasnije upisati u “Mračne stranice kulturne istorije Srbije”.

U Beogradu se svijet izvrnuo tumbe, bilježi Lazarević, a intelektualci postali cirkusanti i moralni crnoberzijanci.

“To su zadnjice, a ne obrazi. Mijenjaju mišljenja u minuti, na dva ćoška u dvije kafane dva različita mišljenja. Ivo Andrić bar ćuti!”

No, marta 1947. Lazarević je isključen iz Udruženja književnika Srbije, pa zapisuje sljedeće: “Ova čistka je došla od Saveza književnika Jugoslavije, kome je Ivo Andrić kao predsjednik bio - uslužna budala!”

Sva ta udruženja bila su instrumenti Komunističke partije. Iznad svih stajala je Partija. Oni su tu da ukanališu književnost i umjetnost u političke ciljeve, zaključuje Lazarević:

“To je smrt slobodi i sloboda konformizmu”!

Ukazuje na stagnaciju i uniformisanje, naglašava da umjetnost i književnost ni ne žive.

“Ne može se naći jedan čitav paragraf da čovjek odmori duh. Sve je sputano i neživotno, po šablonu i u prilog dogmi. Andrić ih je spasio sa svoja dva romana”!

Tako Andrića svrstava u režimsku literaturu, zajedno sa Ćopićem, Zogovićem, Desankom, Đilasom, Krležom, Dedijerom i ostalima, nasuprot “izbjegličke literature” Slobodana Jovanovića, Crnjanskog, Rastka Petrovića, Dučića i drugih, odnosno “podzemne literature”, koja se pisala ali ne i objavljivala, Sime Pandurevića, Tina Ujevića, vladike Nikolaja, Branislava Petronijevića... Od režimske literature, ističe Lazarević, samo je Andrićeva slobodna - izuzev sramnog “Dedinog dnevnika” (u “Politici”) 1948. godine, kao naučnofantastične utopijske slike komunističke budućnosti Jugoslavije.

Nasilna uzdržljivost

Ipak, Lazarević i Andrić su se i tada prijateljski sastajali i razgovarali o književnosti. U Andrićev kompleks je, piše Lazarević, teško ući.

“Naročito je teško objasniti njegov sadašnji stav. Cijeli svijet je prosto zgranut. Reklo bi se da je on nepošten čovjek i mufljuz i da mu je svejedno šta je, samo ako je njemu dobro. Ali se ne može tako on da sudi”!

U razgovoru nije odavao emocije. Uvijek je bio hladan. Osnovna crta mu je bila “nasilna uzdržljivost”. Živio je skromno, a primio silne pare za knjige, nagrade, iz listova i časopisa...

Isidora Sekulić govorila je da Andrić “mrzi Srbijance”, da je “sav Hrvat, katolik, jezuita”! Milan Grol smatrao ga je jezuitom “koji nikada ne istrčava”. Za Slobodana Jovanovića Andrić je bio - fra Ivo, a kasnije “drug fra Ivan-beg”! Njemački novinar i pisac Mihael Martens u knjizi “U požaru svetova: Ivo Andrić - jedan evropski život” (2019) podsjeća da su desetine jugoslovenskih pisaca uhapšene ili deportovane na Goli otok za vrijeme Andrićevog predsjedavanja Savezom književnika, a da nije poznat nijedan slučaj da se zalagao za nekog od progonjenih.

- Predratni gospodin Ivo Andrić, kraljev diplomata, sada drži govore u kojima hvali Tita, Staljina. On sada, bar spolja gledano, više nije pisac nego - inženjer ljudskih duša - piše Mihaels.

Zaštitnik mu je bio komunista Rodoljub Čolaković. Postaje i poslijeratni poslanik u bosanskoj skupštini koja nije izabrana na izborima, a 1954. godine na sopstvenu želju primljen je u Savez komunista Jugoslavije.

- Cio je Beograd protiv njega. Beograd ga teško optužuje. Najgore govore o njemu. Srbija pati krvavo. On nikada nije bio komunista i onda, koja je to muka koja ga je tu ubacila ili kakvu je tu sreću našao - pita se Lazarević dodajući da je Andrića teško razumjeti, a nemoguće braniti.

Onaj ko bi pokušao da Andrića brani bio bi izložen grdnjama i uvredama. Govorilo se da je ulizica, izmećar, da je uvijek sa onima koji vladaju...

“Ne vidi se ni šta voli, ni šta mrzi. Imam utisak da mu je glavno: Pustite me na miru! Nije ni za koga i nije ni protiv koga, izgleda mi. Rekao bih da je jedino i mnogo za žene. Prema ostalom je ravnodušan i miran.”

“Lako je drugu Ivi”

Jednom prilikom je, priča se, putopisac i karikaturista Zuko Džumhur sačekao Andrića na željezničkoj stanici u Istanbulu sa riječima: “Dolazi najveći turski pisac svih vremena, a niko ga nije dočekao osim mene”! Ova etiketa se izgleda dopala nobelovcu koji će mnogo kasnije u društvu sa ponosom reći: “Sjećaš li se, Zuko, kako si me nazvao najvećim turskim piscem svih vremena”?

Branko Ćopić je govorio da je lako Ivi kada piše o vezirima i begovima, “tamo iz ko zna kog vakta. Neka stisne, pa kaže koju o današnjem vremenu i njegovim junacima”! Prema mnogim ocjenama, Andrićevo djelo je gotovo isključivo muslimansko-orijentalno. On je volio Istok, jedino je to često i jasno izražavao.

- On je više beg nego fra. Njemu je skoro žao što je muhamedanstvo propalo u Evropi, naročito u Bosni, i što je to prošlost -  piše Branko Lazarević i dodaje:

-Teren mu je samo Bosna, i on je poznaje kao da mu je u džepu, naročito muslimanski i katolički teren, i taj teren samo iz prošlosti. Tu je i dokumentaran”. Zato Lazarević uzima za pravo da zaključi: “On je bosanski katolik. On je Bošnjak”! S druge strane, Andrić je navodno u Parizu 1956. godine na pitanje da li je Srbin ili Hrvat rekao: “Zovite me kako hoćete, samo me nemojte razbiti”!

Krleža ga je duboko prezirao: “Unjkavi i kenjkavi vizantijski mediokritet”! Mnogi su smatrali da Andrić nije iskren, niti je on cijenio iskrenost. Smatrao ju je slabošću.

Bivši rektor Beogradskog univerziteta i predsjednik SANU Aleksandar Belić tvrdio je: “Ivo je s vama dok ste mu potrebni, a kada mu više ne trebate, on se tiho izvuče!” Mnogi pisci su molili Andrića da im napiše predgovor za knjigu, ali on je tokom više od pola vijeka svog književnog rada samo jednom izašao u susret i to - Zuki Džumhuru. Dobrica Ćosić je pisao da Andrić nema otvorenosti, ni iskrenosti, da nema povjerenja, ni saosjećanja, “nema saradnje - ništa od onoga što čovjeka čini društvenim bićem”! Veliki i totalni egocentrik, introvertan, apsolutno nedruštven, “Andrić ne živi za sreću, on živi za sebe i sebe stavlja iznad sreće”! “Stekao sam utisak da za ljude nema ni divljenja, ni prezira”.

Nakon dobijanja Nobelove nagrade, Andriću je ponuđeno da bude predsjednik SANU, što je odbio i otišao na tromjesečno ljetovanje na Korčulu. Beogradski univerzitet 1972. godine proglasio ga je počasnim doktorom nauka, a Beograd mu dodjeljuje zlatnu spomen-plaketu.

Andrić izjavljuje: “Kao sugrađanin dijelio sam dugi niz godina sa ljudima ovog grada dobro i zlo, u rati i miru, u veselju i nevolji...” Za Beograd će uvijek reći da je tu najviše kod kuće, da je on njegov grad, više nego Sarajevo, a o Zagrebu nije ni govorio. Borislav Mihajlović Mihiz pisao je o Andriću kao čovjeku koji je kompliment u lice smatrao prostaklukom. Nije volio laskanja, kao ni uvrede i preturanja po privatnom životu. Mihiz odbacuje Andrićevu reputaciju škrtice i cicije, podsjećajući da je veći dio zarade od Nobelove nagrade poklonio bibliotekama po BiH. On svjedoči da prilikom susreta sa piscima u hotelu “Moskva”, Andrić nikome nije dozvoljavao da plati.

Kada je Ćopić bio osuđen sa vrha i izopšten zbog “Jeretičke priče”, dok su drugi bježali od njega, Andrić je Branka pozvao na večeru u Klub književnika i kroz šalu rekao: “Piši, Branko, romane a ne priče, romane niko ne čita”!

Pogađanje suštine

Da se vratimo raspravi čiji je Andrić. Hrvatski istoričar književnosti Vladimir Visković ističe da, uprkos tome što je pisao ćirilicom i ekavicom, poput Tina Ujevića, Andrićevo djelo podstiče univerzalne vrijednosti. Iz zagrebačke perspektive, nobelovac je bio prilagodljiv, do kraja života dijelio u sebi više identiteta, a kao interkulturni jugoslovenski pisac, značajan je za zavičajnu BiH, ali i srpsku i hrvatsku književnost.

“Čiji je on pisac, pitanje je koje ne pogađa suštinu”.

Nadalje, za razliku od bošnjačkih ekstremista, sarajevski intelektualac Enver Kazaz ističe da je Andrić svoj i ničiji, ali prije svega - onih koji uopšte čitaju njegove knjige.

-Bošnjačka akademska kritika smatra ga bošnjakomrscem, zvanična hrvatska izdajnikom, a zvanična srpska sljedbenikom Draže Mihailovića. Sramna je činjenica da se Andrić u bošnjačkoj kritici smatra inspiratorom genocida nad Bošnjacima. Andrić danas demaskira licemjerje bošnjačke, srpske i hrvatske akademske elite i on je najbolji pokazatelj mediokritetstva u tim krugovima - ističe Kazaz.

U jednom njemačkom dnevnom listu objavljen je članak “Kome zapravo pripada Ivo Andrić” u kojem autorka Doris Akrap naglašava da, iako ta tema zvuči banalno, rasprave i sukobi o nacionalnoj pripadnosti Ive Andrića ukazuju na mnogo veće probleme i govore o čitavom jednom svijetu nacionalističkih predrasuda.

“Nakon rata Andrić je postao žrtva i sredstvo novih nacionalističkih ideologija i to od strane svih zaraćenih strana. Čini se da mlade države trebaju jednog nobelovca kako bi još jednom osigurale svoje samoopredjeljenje ili pak preko Andrićevog romana dokazale da su oni drugi oduvijek bili zli”!

Na kraju bilo bi vjerovatno previše otvarati pitanje kako bi se danas ponašao Ivo Andrić, na čijoj bi strani bio i da li bi kritikovao vlast, šta bi ljudi govorili o njemu, da li bi ga po kafanama i u tvitovima prozivali kao ćutologa, podanika, ciciju, režimskog intelektualca... Znamo već da bi njegove knjige samo rijetki čitali!

Zbog žena izbačen iz masonske lože

Poznato je da je Ivo Andrić bio mason.

- Kada mi je ponuđeno da stupim u slobodnu zidarsku ložu, bio sam mlad čovjek koga nisu privlačili ni društvene zabave ni partijsko-politički život. I vrlo sam rado prihvatio priliku da se nađem u društvu ozbiljnih i dobronamjernih ljudi, gdje bih mogao, možda, i koristiti zemlji i društvu i usavršavati se i podići lično - pisao je Andrić.

Prema njegovim riječima, u članstvu lože ostao je otprilike godinu i po dana, “poslije istrošene godine dobio stepen majstora i na njemu ostao do napuštanja lože”. Prestao je da dolazi na sastanke, a uskoro i napustio Beograd. Međutim, po svemu sudeći, to nije istina.

Zoran Nenezić, autor knjige “Masoni u Jugoslaviji 1764-1980”, Andrićevo ime na spiskovima masona pominje u nekoliko navrata. Na jednom mjestu piše da su Ivo Andrić i Gustav Krklec bili isključeni iz masonstva zato što je Andrić bio u ljubavnim odnosima s Krklečevom ženom. Istu tvrdnju zabilježio je i Branko Lazarević: “Andrić je imao izvesne prisnije veze sa ženom Gustava Krkleca, zbog čega je izbačen iz masonerije u koju je, izgleda, ušao zbog karijere”.

Autor: Đorđe Vuković