Srpska pravoslavna crkva danas obilježava Veliki petak, najtužniji dan u hrišćanskoj godini, posvećen sjećanju na stradanje i raspeće Isus Hristos na krstu.
Svake godine, na ovaj dan, Crkva oživljava u vjernicima događaj Hristove žrtve za spasenje čovječanstva. Tišina Velikog petka ne predstavlja samo bol i stradanje, već i nagovještaj pobjede života nad smrću, dobra nad zlom.
Veći broj lažnih svjedoka, koje su doveli prvosveštenici, iznosili su optužbe da Hristovo učenje o Carstvu nebeskom predstavlja pokušaj da se proglasi jevrejskim carem i podigne narod protiv rimske vlasti.
Takve optužbe iskoristio je prvosveštenik Kajaf, koji je odlučio da Isus Hristos bude predat rimskom namjesniku Judeje Pontije Pilatu, kako bi mu se sudilo za navodnu pobunu protiv Rima, zločin koji se kažnjavao smrću.
Prema jevanđeljskom predanju, u noći između Velikog četvrtka i Velikog petka, Isus Hristos je bio izložen teškim mučenjima i poniženjima. Nakon bičevanja, rimski vojnici su mu obukli skerletnu odoru i stavili trnov vijenac na glavu, rugajući se njegovom „carstvu“, ne znajući da time, zapravo, svjedoče istinu o njegovoj duhovnoj vlasti.
Pontije Pilat, vidjevši da nema elemenata za osudu poslužio se starim jevrejskim običajem da za vrijeme Pashe bude pomilovan jedan osuđenik.
Pilat je pitao narod koga hoće da oslobodi, Isusa ili Varavu, i narod je tražio Varavu, a kad je pitao šta da uradi sa Isusom, svetina je počela da urla: „Raspni ga! Raspni ga!"
Noseći krst putem koji i danas, dvije hiljade godina kasnije, nosi ime Ulica bola (Via dolorosa), Hristos je prolazio kroz poniženja i stradanja.
Raspeće se dogodilo na brdu Golgota. Raspetog Hrista vojnici su proboli kopljem između rebara, stavili mu na usta sunđer natopljen sirćetom, a iznad glave ploču sa natpisom na hebrejskom, grčkom i latinskom jeziku: "Isus Nazarećanin, car judejski".
Čak i tada, Hristos nije kleo, on je molio Oca svog nebeskog da oprosti ovim ljudima jer ne znaju šta čine.
Sveta jevanđelja navode da je Hristos u "deveti čas dana", odnosno u tri časa poslije podne ispustio dušu.
Prema predanju, u trenutku njegove smrti, dogodili su se veliki znaci u prirodi, pomračilo se sunce, otvarali su se grobovi, zatresla se zemlja, zavjesa u Hramu se rascijepila odozgo do dolje, i kamenje se raspadalo u prah uz užasan prasak. Tako su se obistinile Hristove riječi da će i kamenje progovoriti.
Mrtvog Hrista skinuli su sa krsta, umotali u pogrebno platno, sahranili u grobnicu, na čiji ulaz je postavljena velika kamena ploča, a pred grobom su stražarili legionari.
Hristova žrtva i njegova smrt na krstu je radi spiranja grijeha cijelog ljudskog roda i prethodila je najvećem događaju, Vaskrsu, kojim je Bogočovjek pobijedio smrt i vječnu pogibelj, kao posljedice grijeha.
Pošto je Veliki petak najtužniji dan u godini, na taj dan zvona ne zvone, već se služba označava klepetalima, udarcima drvenim batovima u drvenu ploču. Tog dana se služe Carski časovi, a uveče se čita statija sa iznošenjem plaštanice, ophodom oko hrama i polaganjem plaštanice – platna koje simbolizuje stradalog Hrista.
„Samo vaskrsenje moglo je nagraditi ovoliko stradanje. Samo se vaskrsom Hristovim može priroda i naša savest umiriti" (ep. Nikolaj Velimirović)
