Da se nisam srodila već u detinjstvu sa jezičkim blagom našeg jezika, ko zna da li bih ispevala onolike melodije slične melodijama kakve se čuju u prirodi. Bez moga detinjstva ko zna da li bi bilo stvaralačko utočište, inspiracija, najprisniji životni prostor, kazivala je svojevremeno velika pjesnikinja Desanka Maksimović o svojoj umjetnosti i stvaralaštvu.

Književna vila stihove je nizala kao niske bisera, stvaralački izražaj bojila nijansama socijalnog, ljubavnog, kulturnog, zrelost u izražaju postizala veoma lagano upijajući svaki izdisaj svog okruženja, zaljubljujući se u sve iz čega isijava ljubav - cvijet, zemlju, pravdu, zaljubljenost, čekanje, strepnju. Stihovima je ljude molila da budu vjerni sebi, svojim mislima i osjećanjima, a govorila je: "Najbolje se osećam dok stvaram, ili bolje rečeno, dok se u meni stvara neka pesma, dok pripremam neku knjigu."

Velika pjesnikinja rođena je u Rabrovici kod Valjeva 16. maja 1898. godine, te se ove godine obilježava 125 godina od dana kada je srpska književnost dobila pjesnikinju duše, profesorku književnosti i akademika Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Djetinjstvo, školovanje i profesorski rad

Desanka Maksimović bila je najstarije dijete oca Mihaila, učitelja, i majke Draginje. Odmah poslije njenog rođenja Mihailo je dobio premještaj, te se porodica odselila u Brankovinu. U Brankovini je provela djetinjstvo, a u Valjevu završila gimnaziju.

Studirala je na odjeljenju za svjetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Nakon diplomiranja, prvo je radila u Obrenovačkoj gimnaziji, a zatim kao suplent u Trećoj ženskoj gimnaziji u Beogradu. U Parizu je provela godinu dana na usavršavanju kao stipendista francuske vlade. Nakon što je od 3. septembra 1925. godine radila oko godinu dana u Učiteljskoj školi u Dubrovniku, prešla je ponovo u Beograd, gdje je radila u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji (današnjoj Petoj beogradskoj gimnaziji). Jedna od njenih učenica bila je i Mira Alečković, koja je takođe postala pjesnikinja i njena bliska prijateljica. Početkom Drugog svjetskog rata otišla je u penziju, ali se u službu vratila 1944. i u istoj školi ostala do konačnog penzionisanja, 1953. godine.

Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pjesnicima - drugovala je sa Milošom Crnjanskim, Ivom Andrićem, Gustavom Krklecom, Isidorom Sekulić, Brankom Ćopićem i mnogim drugima. Godine 1959, 17. decembra, izabrana je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti, a 16. decembra 1965. za redovnog člana.

Književnost

Desanka je bila pjesnik, pripovjedač, romansijer, pisac za djecu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pjesama i proze za djecu i omladinu, pripovjedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pjesme objavila je 1920. godine u časopisu "Misao".

Njena poezija je i ljubavna, i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna, i osjećajna, a neke od najpoznatijih pjesama su "Predosećanje", "Strepnja", "Prolećna pesma", "Opomena", "Na buri", "Tražim pomilovanje"...

Čuvši za strijeljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941. godine, pjesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pjesama "Krvava bajka" - pjesmu koja svjedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svjetskom ratu, a pjesma je objavljena tek poslije rata.

Poezija

Najčešći motiv u poeziji Desanke Maksimović je bila ljubav, i njena riječ, odnos prema svijetu i filozofija su i sami bili pjesničke prirode. Njena poezija je odlikovana čitavim obiljem novih aliteracija i rima. Njeno osnovno pjesničko geslo je bilo da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čovjeku i životu.

Mnoge njene pjesme predstavljaju poziv ljudima da budu dobri, plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugačijih uvjerenja i načela, mišljenja, boja i vjera, i da budu strogi prema svojim manama kao i prema tuđim. Od svih vrijednosti u životu ona je kroz pjesme posebno isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje.

U kasnijem periodu života lirika Desanke Maksimović dobila je nešto smireniji i tiši duh. Njena poezija, pripovijetke, romani, knjige za djecu prevođeni su na mnoge jezike, a njene pojedine pjesme nalaze se u antologijama poezije.

Ljubav Desanke i Sergeja 

Desanka Maksimović i Sergej Slastikov Kalužanin upoznali su se kad je ona već bila poznata pjesnikinja.

- Pozvali su me Rusi jednog dana da u njihovom klubu održim predavanje i pročitam nekoliko svojih pesama. Tu sam upoznala Sergeja. Da li je to bila ljubav na prvi pogled? Verovatno! Ali, sigurno, moja prva ljubav i prvi muškarac s kojim sam se poljubila. Bila sam već zrela devojka. Kasnije smo se zbližili. Nisam mogla odmah da se udam, jer još je bilo dece (braće i sestara), koji nisu bili izvedeni na put. Sergeju sam objasnila da treba sačekati, jer moje nasleđene dužnosti moram do kraja ispuniti. Bio je plemenit čovek i shvatio me. Strpljivo je čekao dan kada smo se napokon venčali i zasnovali svoj dom -  pričala je Desanka, koja se za Sergeja udala 1933. godine.

Nakon vjenčanja Sergej je završio glumačku školu i dobio ponudu da ode u Skopski teatar, ali je zbog Desankine službe u Beogradu to odbio. Kad se udala, mnogi su bili iznenađeni, jer su smatrali da je mogla "bolje" da se uda. Ona je na to imala samo jedan odgovor.

- Ja sam se udala za čoveka kojeg je moje srce tražilo, bez obzira na to što je bio siromašan. U njemu sam našla ono što sam želela -  ispričala je Desanka godinu dana pred smrt, te otkrila da ne žali što nisu imali potomstvo, jer su pjesme bile njena djeca, a osjećaj materinstva proživjela je odgajajući brojnu braću i sestre.

Priznanja

Pjesnikinja je dobila veliki broj književnih nagrada, a među njima i Vukovu (1974), Njegoševu (1984), nagradu AVNOJ-a (1970), Sedmojulsku nagradu (1964), Zmajevu nagradu (1958 i 1973), nagradu "Mlado pokoljenje" (1959). Izabrana je i za počasnog građanina Valjeva.

Godine 1985. renovirana je osnovna škola u Brankovini koju je pohađala Desanka Maksimović, a narod ju je tokom vremena prozvao Desankina škola.

Godine 1988. odlikovana je nagradom "Zlatni venac" makedonskih Večeri poezije u Strugi u saradnji sa UNESCO-om, koja se dodjeljuje jednom pjesniku godišnje za cjelokupan životni rad.

U Valjevu je još za njenog života podignut spomenik Desanki, koji je otkrio Matija Bećković 27. oktobra 1990. godine. Pesnikinja je malo negodovala zbog ovog čina, ali su je ubijedili da je to samo spomenik poeziji sa njenim likom. Dana 12. februara 1993, dan nakon njene smrti, Vlada Srbije donijela je odluku da se njeno ime i djelo trajno obilježe osnivanjem Zadužbine Desanke Maksimović koja dodjeljuje nagradu "Desanka Maksimović". Zadužbina je osnovana 19. marta 1993. godine Osnivačkim aktom i Statutom se naznačava da zadužbina treba da "stvori uslove za trajno očuvanje i njegovanje uspomene na Desanku Maksimović, jednog od najvećih pjesnika srpskog jezika 20. vijeka".

Smrt

Godine 1993, 11. februara, u 95. godini, u Beogradu je preminula Desanka Maksimović. Sahranjena je u Brankovini, kod Valjeva, gdje je u djetinjstvu živjela i pohađala osnovnu školu, u porti Crkve Svetih arhanđela u okviru kulturno-istorijskog kompleksa.

Desanka je bila pjesnikinja, ideal, "živi" spomenik sa ešarpom, kosom smotanom u punđu, šeširom, a žene kao važna karika intelektualnih, umjetničkih krugova u vremenu u kojem je živjela pjesnikinja bile su rijetkost.

Neka drugi pišu za ovoga i onoga, neka samo za izabrane spise čine, neka samo izabrane govore stvari. Mene nije stid što me mogu razumeti bića mnoga, deca i starci, pesnici i nadničari, Desankina je rečenica koja možda najbolje opisuje njeno cjelokupno stvaralaštvo.

Strepnja

Ne, nemoj mi prići

Hoću izdaleka

da volim i želim tvoja oka dva.

Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići

Ima više draži

ova slatka strepnja, čekanja i stra'.

Sve je mnogo lepše donde dok se traži,

o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići

Našta to i čemu?

Izdaleka samo sve ko zvezda sja,

izdaleka samo divimo se svemu.

Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva.

Citati

Čudna je ta duša. Niko ne zna gde se nalazi, a svi znaju kako boli.

Najlakše pišem kad pišem jezikom, rečenicom, svoga rodnog kraja.

Mislim da deca i oni koji tek izlaze iz detinjstva ne vole da poveravaju starijima svoja osećanja. Njima su njihove prve tajne lake i slatke i čini im se da bi razgovor o njima mogao poremetiti neku lepotu.

Ko hoće da doživi čudo, ne sme zgaziti na stazi mrava, ne sme kamenom ptice da tuče. Jer od dvoraca gde čudo spava, ta nežna bića čuvaju ključe.

Autor: Bojana Petković