Irski nobelovac Džordž Bernard Šo (književnik koji je smatrao da je srpska ćirilica najsavršenije pismo na svijetu), zapisao je u jednom od svojih djela da je život plamen koji uvijek gori ali se opet ponovo zapali svaki put kad se rodi dijete.

U Božićne dane 1938. godine rođena su dva dječaka – Risto i Zoran. Jedan u mačvanskoj ravnici, a drugi u moračkim brdima. Na dva kraja u dva dana, kraj dvije vatre, radovalo se i veselilo novom životu. Kuće Radovića i Jevtića Bog je darovao novim plamenom, novim obećanjem i novom nadom koja će se kasnije razgoreti i ugrijati mnoga srca. Činilo se kao da im je tog Božića sami Hristos spustio zavežljaj blagoslova na kućno ognjište.

Djetinjstvo im je proteklo veoma slično. Bezbrižne dječačke dane, raskrvarena koljena i modrice od igre i jurenja za stadom, svega nekoliko godina po rođenju zamijeniće stravična huka aviona, bježanje u zbjegove i strah od rata.

Bratoubilaštvo, ta teška boljka duše koja voli, i koja je sa materinim mlijekom posisala zapovijest Gospodnju „Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe”, ostaviće im za cijelog života obavezu mirotvoraca i posrednika među zavađenom braćom, bezmalo na svim krajevima svijeta.

Topli majčin skut kao izvor ljubavi i sigurnosti, mnogočlana porodica i međusobna briga koju svi članovi projavljuju među sobom, biće im obojici najdivnija škola.

Oskudijevalo se u mnogo čemu. Ipak, oskudica nije smetala da se u dječije duše utisne nešto više i vrednije od kore hljeba, kaputića koji je veći ili manji za dva broja, cipela ili opanaka u kojima je ponekad prstima moralo biti jako tijesno. Sve je to bilo ništa u odnosu na skromnost u ličnim potrebama koju je duša takvim iskustvom stekla. Činija moračkog osmočenog kačamaka spremljenog u kotliću nasred kuće, i tanjir mačvanskog krompira začinjenog lukom i paprikom, mirišu i danas na majčine drhtave ruke koje su sami Bog zna koliko puta preskočile svoj sopstveni tanjir, služeći se izgovorom da nije gladna i da je maločas nešto pojela.

Braća i sestre, puna kuća tog nezamjenljivog društva što dobiše od očeva i majki, bili su tu da ih nauče strpljivosti, pravednoj diobi, širokogrudosti, odgovornosti, brizi za onog slabijeg od sebe.

U domaćinskim kućama iz kojih su ponikli, radilo se puno i naporno, i u ratu i u miru. U Brdarici gotovo tokom cijele godine, a u Morači ponajviše ljeti. U Brdarici se zimi krunio kukuruz. Djeca bi pjevala. U zimskim danima vlaga se znala još više uvući u kosti. Tada bi Zoran svojim malenim koljenima upirao što je jače mogao da svojoj majci olakša bol koji je osjećala u leđima. Kao da je naslućivao da to neće činiti još dugo i da će majka brzo promijeniti svijetom, grabio je trenutke u kojima će joj biti bliže. Majka je ostala vječno živa i prisutna u srcu djeteta, a riječi njene molitve pred spavanje: „Sjeti se Gospode i moje djece”, odredile su i blagoslovile kasnije njegov životni put i izbor.

U Morači su zimske večeri bile najmilije. Sva čeljad su bila na okupu, šćućurena kraj vatre. Dječije oko posmatralo je malenu sobu oskudno osvijetljenu petrolejkom koju bi ispunjavao poj gusala i miris po kojeg pečenog krompira uvijenog u pepeo na ognjištu. Na čašicu razgovora sa đedom i ocem svratio bi komšija ili rođak iz sela. Majka bi tad iznosila najljepše što se od ponuda našlo u kući, ono što se često čuvalo od usta, da bi se što ljepše dočekao gost. Kad iznese posluženje povlačila se među djecu, držeći u rukama preslicu sa kuđeljom vune, iz koje je polako izlazila nit, od koje će kasnije njene vrijedne ruke isplesti prsluke i čarape za sve ukućane.

Zdrave hrišćanske porodice, kakve su bile njihove a u kojima se držalo do vjere, molitve, poštovanja mlađih prema starijima, žene prema mužu, sve je odisalo ljubavlju i mirom. U njima su rasle slobodne ličnosti jakog i stabilnog karaktera, vrijedne, požrtvovane i pune ljubavi za drugoga.

Svaki tren proveden u zajednici ljubavi koja se u svojoj srži okupljala oko Hrista Vaskrsloga, bio je za njih dvojicu jedna sličica iz djetinjstva, iz koje će tokom života svjesno ili nesvjesno pocrpjeti snagu za sve nedoumice i nedaće, ali će se kroz njih i sa njima i radovati.

Koju godinu kasnije kad su se sreli u bogosloviji, izgledalo je kao da su oduvijek bili zajedno. I jesu. Došli su na ovaj svijet u onom istom zavežljaju blagoslova, na Božić 1938. Na dva kraja u dva dana, kraj dvije vatre, zbog njihovog dolaska se radovalo i veselilo. Zapalili su plamen života koji i danas baca varnice u ohladnjela srca i privodi ih Živome Bogu.

Vladika Atanasije

– Pamtim: nas osmoro, mi šestoro dece, i otac i majka, svi smo spavali u jednoj sobi. Imali smo u kući još jednu kuhinjicu u sredini, i jednu sobu, u kojoj su deda i baba spavali. I onda smo često ležali po nekoliko nas u jednom krevetu, pa često smo mi i sa majkom spavali. Pošto sam ja bio najmlađi, ja legnem u njen krevet, a ona stoji kraj kreveta i moli se. To traje podugo, bar pola sata, ja često i zaspim. I zapamtio sam jednu njenu molitvu: „Gospode, spasi i pticu u gori i ribu u vodi, i moju decu ne zaboravi!“

***

– Zapamtio sam i rat, uz Majku. U toku rata (1941–45), Nemci su kupili po selima „stotinu Srba za jednoga Nemca”, ubijenoga, ili pedeset za jednoga ranjenog. To su činili Švabe Esesovci (čuvene Bitange – „bite-danke” – u Prvom svetskom ratu).

Majka je brata, koji je stariji od mene četiri godine, i mene, u toku rata nekoliko puta oblačila u suknjice i povezivala maramom, da nas ne pokupe Nemci. To su uspomene iz rata. I još: lete nemački bombarderi preko našeg neba negde ka istoku, a moja sestra Zorka, dve godine starija od mene, istrči napolje i kune ih: „I se išo, i se ne vratio!”

***

– To je bio ozbiljan život, težak, radan, ali pošten i domaćinski. Desi se, recimo, ujutru se uspavam, dotrči neko, brat, sestra, da me zove – treba ovce i stoka da se izgoni na pašu, pa ako stigneš ili ne stigneš da uzmeš parče hleba sa pekmezom ako je post, ili sa kajmakom ako nije post. Moraš da trčiš, da ideš za stokom, stoka mora da bude namirena. Sve smo poslove mi deca radili. Ja sam doduše vrlo rano otišao u grad, na škole, ali sam dolazio preko leta. Sve smo poslove naučili blagodareći tome što je takva bila domaćinska kuća. Imali smo stožer: Imaš Boga za domaćina! Svetog Nikolu smo slavili, Svetu Trojicu preslavljali, pogotovu Božić i Uskrs.

Mitropolit Amfilohije

– Sjećam se 1942. godine, kada je gore prema Kolašinu, Crkvinama, Rogođedu prema planini Vučju i Bistrici došlo do stravičnog sukoba između četnika i partizana. Braća, poklali se! A mi, odnosno majka, izdigli u Bistricu. Nestalo već sijena u Morači u Barama, a to obično biva u martu ili aprilu. I taman izdigli, to malo prnja išćerala Mileva gore i najedanput taj košmar, taj užas, taj pakao, mitraljezi, bombe i danas kad se sjetim ja se prestravim, nosim to negdje u sebi kao najstravičniji događaj u mome životu.

***

– Sjećam se na primjer jednog slučaja, moram da ga ispričam. Bili smo na planini Vučju, bile su tu i neke djevojčice, jedna djevojčica ćerka nekog Danilovića. I tu smo se mi djeca nešto pokoškali, ja uzmem kamičak, kamen bogami nije kamičak, i gađam tu djevojčicu. Vratim se u kolibu, i znajući šta me čeka, sakrijem se ispod kreveta. Majka je, saznavši šta se dogodilo, uhvatila jedan prut, ljemez nije prut, pa kad me je okrpila… Izvukla me je ispod kreveta i takve sam batine dobio da ih neću zaboraviti dok sam živ. To je toliko bilo pravedno sa njene strane, dakle briga o onom drugom djetetu, druge majke, ista ako li ne i viša nego za svoje dijete.

***

– Kad je neko imao neku privilegiju? Kad je neko od djece bilo slabašnije ili kada je neko bio bolešljiv, onda je majka znala da kaže: „Ajde, dajte njemu!“. Onda smo se, pogotovu u to ratno vrijeme, hranili iz jednog kotla. Ona spremi kačamak, pa ga lijepo osmoči, mi uzmemo drvene kašike, takve su tada bile, i onda svako sa svoga dijela zahvata. Sad onaj koji je malo stidljiviji, slabašniji, on tu ostane nekako po strani. Ona to primijeti, pa ga malo gurne, a ostalima kaže: „Čekaj, pusti, to je za njega, to je njegovo!“.

Olivera Balaban

Tekst preuzet sa sajta Mitropolije crnogorsko-primorske.