Da hoće suze, Đede, no oči ti se raduju…

Da mi je da isplačem ovu prazninu što je ščepala grudi i istrgla sve iz njih, no što bih suzama do nasladio tu puku i prokletu prazninu, a to… A, to bi značilo da je svako tvoje činjenje, svaka muka za nas izmučena, svaki krst za nas ponijet, svaka rana za nas odboljena – trajalo koliko i život ovozemni. Da zaplačem ožalio bih sebe, lutalicu u tvojim stopama, gluvoga u tvojim riječima, sljepog u tvojim dogledima…

Oči ti se raduju, dobri starče. Jasnije te danas vide no ikada!

Da mi je ko rekao da ću za života vidjeti kroz život, kroz granje i omare… Kroz bedeme, Đede! Da pogledom neću tražiti već nalaziti…

Vele da si umro. Glupost!

Umrijeti je lako, a nikada ti, Đede, nisi birao ni lakše ni brže, no onim stranama kojima su i vjetrovi tukli sa strahom…

Kud god si prošao – tuda se moglo, pa sve da se stope nisu imale za šta uhvatiti.

Umro. Glupost!

Počinuo malo, osamio se u nebesnu keliju, lako je umrijeti, a otkud ti, Đedo, tamo gdje je lako. Usnio u Gospodu, upokojio se, uspokojio nas da za života životom sazdamo manastire.

Koliko ti se oči raduju, rastrčale se ko portom djeca poslije pričešća…
Nigdje te jasnije nije bilo, a vele da si umro.

Kako umro, a nikad življe srpstvo, nikad tvrđa vjera, nikad lakše ponijeti krst, nikad glasnije raspeti nisu pjevali…

Plače li Lovćen, Kosovo i Metohija, Morača, ostroška sveta stijena..?
Ako plaču evo i ja ću, no evo ti se raduju.

Evo mironosnice ustrčale uz Prokletije, eno blagovijesti žure Prizrenu, evo toplih glasova pod oblake kao plaštanicu, pune ih šake, preliva duša, oči ih u gostoprimnici beskraja dočekuju….

Da zaplačem sprao bih svej a ništa do toga nemam, niti mi šta drugo treba.

Da povjerujem u laž kako si umro – čime bih svjedočio o ovome najživljem u sebi?!

Lako je umrijeti, no otkud ti, Đede, tamo gdje je lako i plitko.

Upokojio se u Gospodu – uspokojio nas zanavijek da slobodni prtimo tamo gdje snjegovi sa strahom padaju…

Zvonite zvona, pjevaj Srblje, nikada raspeti nisu glasnije pjevali…

Odmori Đedo, učinio si nas jačim, lako nam je sada ponijeti planine…

Piše: Mihailo Medenica

Napomena: Tekst je objavljen 30. oktobra 2020, na dan upokojenja mitropolita Amfilohija