Porodična čitulja koju Dragutin Vukojević izgovara već 31 godinu. Sinove i suprugu, ubiše mu neprijatelji 18. septembra 1995. godine, kada su hrvatske snage napale područje Novog Grada. Dragutinu je ostao život koji mora da živi bez njih. A sjeća se kako je bilo prije. Sjeća se Gordane koju je upoznao u Dobrljinu, njihovog stana, života koji su zajedno gradili, a onda i Miloša i Danijela, očev ponos.

Bio sam zadovoljan svojim životom i svojom suprugom i dva sina. Jer imati sinove — to je bilo bogatstvo.

Dragutin je odrastao sa porodičnim sjećanjem na stradanje iz Drugog svjetskog rata, kada su ustaše ubile baku, očevu majku. Zato, se nije dvoumio da li treba da brani porodicu kada je počeo Odbrambeno – otadžbinski rat. Kao dobrovoljac, priključio se Vojsci Republike Srpske. I kobni 18. septembar 1995. godine zatiče ga na frontu. Supruga Gordana i dječaci, taj dan vraćali su se od njenih roditelja iz Jošave i krenuli su ka Blagaju, na putnički voz koji je saobraćao Prijedor – Dobrljin, prema Ravnicama kod Novog Grada gdje su živjeli. Međutim, već je počeo napad hrvatskih snaga na Novi Grad i voz nije saobraćao. Ne znajući šta se dešava, majka i sinovi, krenuli su pješke prema Novom Gradu, kada ih je sustigao Božo Maksimović i povezao svojim automobilom. Sa njim je bilo i njegovo dijete. Na putu prema Novom Gradu, u naselju Tunjica, na njih je otvorena vatra.

- Neprijateljska horda je prešla rijeku Unu, na desnu obalu rijeke i ko god je naišao magistralom prema Kostajnici ubijali su puškama. Svih petoro su pronađeni mrtvi u autu - svjedoči Dragutin za Memorijalni centar.

On je za to vrijeme bio na frontu. Nije znao. Njegovi saborci jesu. Tri dana kasnije, ne govoreći mu zašto, dovezli su ga pred kuću. A onda se prolomio vapaj – „Duda, nemaš porodice“.

Kada su me dovezli kod moje kapije, vidio sam pred garažom, na prikolici mrtvačke škrinje. Nisam mogao da izađem iz auta. Jedno pola sata sam sjedio u autu i posmatrao. Moje kolege i moje komšije koje su došle tu, u moje dvorište, niko nije smio da mi priđe. Mislio sam da su majku napali, da je nešto bilo…..nisam znao.

Ostao je sam. Tuga i tišina ispuniše dušu. U neprebolu, priznaje, odao se alkoholu. Ni to nije pomoglo.

- Nema tu utjehe, ni u alkoholu, ni u bilo čemu drugom. Kada sam ostavio alkohol, bio sam prisebniji i svjesniji - priča nam Dragutin, koji u snove priziva svoje najmilije, ali ni tu ih nema. Pamti ih, pamti kakvi su bili njegovi sinovi.

- Bili su kulturni, pametni, da pozdrave svakoga starijeg. Bili su poslušni i dobra djeca. Moj mali Danijel je posebno bio privržen meni. Jer imati sinove — to je bilo bogatstvo. I sada je bogatstvo, i veće nego onda, ali onda je bilo bogatstvo imati moju djecu - zaključuje otac povjeravajući svoju priču Memorijalnom centru Repubike Srpske, da se sačuva i nikad ne zaboravi.

Svjedočanstvo Dragutina Vukojevića jedno je od desetine dokumentovanih u Novom Gradu, u saradnji sa Republičkom organizacijom porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila i Opštinskom organizacijom Novi Grad.