„Čekaj me i ja ću sigurno doći...“ – ispjevao je u osvit Drugog svjetskog rata sovjetski književni velikan Konstantin Simonov. Dvadesetak godina kasnije, za njegovim stihovima su ispisani i redovi pripovijetke „Jelena, žena koje nema“. I ako su imali nečeg zajedničkog, veliki Ivo Andrić i Konstantin Simonov dijelili su trenutke tihog iščekivanja.

Za Andrića se, doduše, čekanje rasteglo na 30 dugih godina. Uz njih je išla i neizvjesnost, jer ipak nije mogao znati da li je vrijedno čekanja. Njegova „Jelena“ je već bila nečija supruga, a volio ju je onako kako je i iščekivao – potajno i tiho, povjeravajući na koncu svoje pripovijesti najveću od svih strepnji:

„Samo da ne prestanem da je čekam“...

Bilo je u Andrićevom iščekivanju i borbe sa samim sobom. „Jelena“ bješe žena koju nije mogao da zaboravi, a gajio je, sem toga, i poštovanje prema njenom suprugu. Ipak to bješe njegov kolega po diplomatskoj dužnosti s kojim je godinama dijelio i prijateljsku vezu. A nije priličilo nekome Andrićevog kova, čak i zarad velike ljubavi, da tek tako pogazi vlastite gospodske manire.

Stoga je iščekivanje bilo jedino što mu je ostalo. Gajio je sve vrijeme, dosljedno i tiho, beskrajnu naklonost prema svojoj voljenoj „Jeleni“.

Milica, žena koje (još uvijek) nema

Sa godinama koje je zahvatio rat i Andrić se najzad našao u blizini žene za kojom je čeznuo. Na hartiji joj je dao ime Jelena, ali dama koju je volio iz prikrajka u stvarnosti se zvala Milica. Ako je postojala u piščevom životu sudbinska ljubav, pokazalo se da je na Milicu vredjelo čekati.

U međuvremenu su i nju donekle zasjenili Andrićevi lik i djelo – doduše, samo po onome što se u javnosti (nije) znalo. Kako je i rat već bio na pomolu, tako su fra Ivi povjereni diplomatski zadaci van Srbije. Kao ambasador je iz Beograda otišao u Berlin, a sa njim je sličnu dužnost dijelio Nenad Jovanović – jugoslovenski novinar, diplomata i prevodilac, u to vrijeme sekretar Centralnog presbiroa.

Jovanović je te 1939. postavljen za atašea za štampu. Sa njim je u Berlinu živjela i Milica Babić, ali Milica, žena koju Andrić nije imao, bila je više od decenije u braku sa njegovim prijateljem. Ivi je, pak, neobično godilo prijateljstvo sa Jovanovićem, a tako je osjećao i povodom njegove supruge Milice.

To je makar bilo ono što se dalo primjetiti spolja. Koliko god da je volio biti u društvu atašea Jovanovića, rasla je i Andrićeva naklonost prema Milici – bar do trenutka kada je granica između prijateljstva i ljubavi lagano počela da blijedi.

Pod velom tajni i rizika

Sukladno svojim manirima, Ivo Andrić sebi nikada ne bi dopustio da i doslovce pređe granice. Činio je to samo na hartiji, bilježeći crtice o nedozvoljenoj ljubavi:

„Često mi se čini da sam gori i slabiji od poslednjeg među ljudima“...

U realnosti, Andrić se vladao u potpunosti suprotno tome. Uzdržan i na učtivoj distanci – što u ovom ljubavnom trouglu nije bilo lako – dopustio je sebi tek toliko da mu neobično godi Miličino društvo.

Uz sve to, nije ovo piscu bio prvi put da se upliće u zabranjene, pa i problematične relacije sa ženama. Tajna veza sa suprugom Gustava Krkleca, inače Andrićevog kuma, svojevremeno je već mogla poprilično da ga košta ugleda. Kada je Krklec saznao da mu Andrić „radi iza leđa“, te da je u relaciji s njegovom suprugom i doslovce pogazio granice, pojavio se u Andrićevoj kancelariji i bez pardona udario šakom o sto.

Krklec je zahtijevao odgovore, ali ga je dočekalo nesvakidašnje objašnjenje. „Gusti, znaš, to je ovako bilo. Rominjala je neka kišica, pa tako, onda se i to desilo“. Odmjereno i diplomatski, baš kao što bi zahtijevala i njegova ambasadorska pozicija, Ivo Andrić je u svojim riječima zadržao uljudnost i distancu.

To je, s druge strane, bio razlog više da zadrži distancu u prisustvu Milice Babić.

Da li je ikada postojala i „prava“ Jelena?

Naklonost koja ga prema Jovanovićevoj supruzi nije lako puštala, činila je Andrićev život tih godina sve samo ne mirnim. Dok je Drugi svjetski rat bjesnio spolja, fra Ivo je vodio svoje unutrašnje bitke. Imao je sve moguće razloge da za svagda digne ruke. Volio je udatu ženu, poštovao je i svoga prijatelja Nenada Jovanovića, ali je uprkos tome istrajavao u iščekivanju.

Ratne godine su otkrile i da su u Andrićevom životu postojale samo dvije velike ljubavi: pisanje i Milica Babić. Međusobno su se i preplitale, jer Milica je istovremeno bila velika piščeva inspiracija. Nije, doduše, bila jedina: imao je fra Ivo već običaj da piše o svojim ljubavima, iako nijednoj od njih nije dopustio da ostane u njegovom životu.

Otuda se o Andrićevom privatnom životu gotovo ništa nije znalo. Među rijetkim izuzecima, osim supruge Gustava Krkleca, našla se i dama po imenu Jelena – a koja se i u stvarnosti tako zvala. Jelenu Ižikovsku, mladu Poljakinju, Andrić je sreo u Krakovu, gdje je na neduga tri mjeseca proveo dio studentskih dana.

Međutim, teško da je ova kratka romansa – ukoliko se uopšte i dogodila – bila dovoljna da postane inspiracija Andrićevom djelu. Što se druge „Jelene“ tiče, one o kojoj je pisao, njena sudbina je postojala samo u piščevoj mašti.

Među maštom i med snom

Tako je bilo sve dok nije sreo Milicu Babić. Ali, žena koju je Andrić zavolio u osvit rata, već je imala na hartiji svoj izmaštan oblik. Još su i raniji Andrićevi stihovi govorili o idealizovanoj ljubavi, onoj koja će doći „jednog dana“ i o kojoj je mogao samo da sanja.

To je bila ljubav kakvu je priželjkivao – istovjetna sunčevoj svjetlosti, koja će u njegov život ušetati „od aprila do početka novembra“. U ostalim mjesecima bi se ta ljubav stišavala u piščevoj sjenci, ali vrijeme koje je sa njom dijelio bilo je duže od stvarnog. Ostajala bi uz njega i kada je od nje bio razdvojen, imajući običaj da često putuje sam.

Štaviše, Andrić je u svojoj uobrazilji putovao upravo da bi tu ljubav pronašao. Tako bi se, maštao je, možda i ranije sreli, a mogli su se pronaći bilo kad i bilo gdje. To bješe sasvim dovoljno da i Andriću usadi beskrajno strpljenje. Prihvatio je godine iščekivanja, a one mu zauzvrat nisu dozvoljavale da odustane. Tek je nekoliko riječi moglo odati njegovu vješto skrivanu sumnju – „Samo da ne prestanem da je čekam“...

Iščekivanje duže od dugo snevanog susreta

Dok je na hartiji krojio ljubav koju će pronaći jednoga dana pronaći, Ivo Andrić kao da je predviđao izmaštani susret. Upoznavši Milicu Babić, prepoznao je u njoj svoju „Jelenu“. Pred njim je stajala žena blagih očiju i osmijeha, plave kose i dopadljivog duha. Ali, žena koju je Andrić sakrio iza drugog imena i sama je imala mjesto u istoriji.

Milica Babić, pionirka pozorišnog kostima

Rodom iz Bosanskog Šamca i rođena 1909. godine, Milica je od malena privlačila pažnju talentom. Djevojčicu koja je voljela da crta, otac Stevan – a inače bogati trgovac – uputio je nakon gimnazije na školovanje u Beč.

Milica je provela pet godina u Školi primjenjene umjetnosti Austrijskog muzeja za umjetnost i industriju. Kao svoj poziv je odabrala kreiranje modnih i pozorišnih kostima, a 1931. godine se vraća u Beograd i postaje kostimograf u Narodnom pozorištu.

Kao što njenom ocu nije promakao Miličin talenat, tako su plavokosu umjetnicu zapazile i kolege sa i iza scene. Otvorile su joj se saradnje sa pozorišnim slikarima, a predanost ju je dovela na mjesto prvog predavača na predmetu Istorija kostima i perike.

Već iduće godine Milica postaje supruga diplomate i novinara Nenada Jovanovića. U međuvremenu se upisala u istoriju i kao prva školovana kostimografkinja u Srbiji. Bila je rijetkost naići na pozorišni plakat na kome nije stajalo njeno ime, jer su Miličine kostime nosili i glumci pozorišta u Novom Sadu, Nišu, Šapcu, Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani, Banjaluci, Skoplju i Dubrovniku.

U beogradskom pozorištu je, pak, provela tri decenije. Kostime je krojila sa beskrajno mnogo pažnje, a glumci su ih oblačili za najzvučnije pozorišne komade. A osim predanosti i vještine, lijepa Milica, kako su imali običaj da je zovu, imala je još jednog keca u rukavu.

Naime, Drugi svjetski rat je u Beogradu i od pozorišne umjetnosti ostavio blijedu sjenku. U sveopštoj nemaštini više nije bilo materijala za kostime, ali je Milica, prkoseći okolnostima, imala razloga da se uzda u svoju dovitljivost.

Lepa i Mandarin: sastanci između redova

Kao što je Andrić od mašte krojio svoju ljubav, isto je činila Milica sa rekvizitima za teatar. U prvoj posljeratnoj operi „Evgenije Onjegin“ glumci su se pojavili u kostimima sašivenim od džakova. Za kostime u operi „Knez Igor“ dosjetljivoj umjetnici je, pak, poslužila padobranska svila. Ipak, u (ratnom) međuvremenu, Milica je 1939. godine sa suprugom, atašeom Jovanovićem, otišla put Berlina.

Tamo je radila kao modni dopisnik Politike, ali ju je dočekao i susret koji je Ivo Andrić već predvidio svojim perom. Pisac se pred Milicom vladao dvojako – nalazeći načina da „pobjegne“, bio je pritajen u iskazivanju svoje naklonosti. Izbjegavao je neposredan susret i ljubav prema Milici izražavao tiho, ponovo se lateći pera i pišući joj pisma. Moglo je biti da ju je upoznao i prije nego što se sa suprugom preselila u Berlin, ali o tome je i kasnije ostalo da se nagađa.

Pisma su ipak jasno govorila da je Andriću ljubav bila uzvraćena. Oboje su znali da im to nije dopušteno: sakrili su se u pismima, jedino tako dopustivši da njihova ljubav živi. Tako su se i oslovljavali, što se i iz Andrićevih pisama dalo čitati: on je svojoj Milici pisao „Draga Lepa“, završavajući prepiske sa „Grli te nežno tvoj Ivo Mandrarin“ – onako kako je i Milica uzvraćala svome Ivi. A on ju je i dalje čekao, ne želeći da odustane od „žene koje nema“.

Javni susreti i tajna naklonost

Drugi svjetski rat, iako je narednih godina donio buru, odškrinuo je nova vrata Miličinoj i Ivovoj ljubavi. To su bila vrata na prvom spratu jedne zgrade u Prizrenskoj ulici, gdje je Andrić po povratku iz Berlina nastavio da piše o „Jeleni“.

U Beograd se vratila i Milica, ali je tih godina živjela bez supruga. Jovanovićeva služba u Berlinu okončana je mobilizacijom i zarobljeništvom, kada je poslat u njemački logor Dahau. Milica i Ivo se više nisu krili jedno pred drugim. Krili su se pred ostalima, iako su radoznali čaršijski pogledi u njima već zapazili skladan par. Milica je bila pratilja na piščevim prijemima, dok je Andrić, mada je već bio član umjetničkih savjeta beograskih glumišta, još redovnije počeo da ih posjećuje.

Za to vrijeme, Milica je u Narodnom pozorištu i dalje krojila kostime. U Prizrenskoj ulici je Ivu Mandarina posjećivala svaki dan, nadahnjujući ga da ispiše priču o „Jeleni“. Ali, ljubav je još uvijek bila dobro skrivana – kada je Beograd najzad oslobođen, iz njemačkog logora se vraća i diplomata Nenad Jovanović.

Ljubav bez granica i bez vremena

Sve do smrti atašea Jovanovića, Lepa i Mandarin su nastavili da se vole u tišini. I dalje su razmjenjivali pisma, a kada je 1957. godine preminuo Andrićev prijatelj kog je poznavao više od dvije decenije, ni Milici nije lako padao status udovice.

Andriću je još teže palo da i dalje skriva naklonost. Čekao ju je više od 20 godina, da bi septembra 1958, u prestoničkoj opštini Stari grad, Milica Babić postala njegova supruga. U 66. godini života, Andrić više nije morao da krije svoju „Jelenu“, iako je njenu ljubav osvojio davno, dok je bila Jovanovićeva supruga. A o „Jeleni“ kojoj je posvetio svoje redove, moglo se samo nagađati da li je izmaštana ili stvarna.

Tek kada je na Miličinu adresu stigla posveta za priču o „ženi koje nema“, više nije bilo dvojbe ni oko njenog pravog imena. Tri godine kasnije, Milicu i Iva iznenadila je još jedna vijest – velikan jugoslovenske književnosti proglašen je za prvog i jedinog nobelovca. Desetog decembra 1961. godine, Ivo Andrić je gospodski prošetao svečanom dvoranom Švedske kraljevske akademije. Nagradu mu je u Stokholmu uručio kralj Gustav VI, a pod rukom ga je držala njegova „Jelena“ – ovoga puta stvarna, sa crnom mašnom u kosi i u haljini kraljevskoplave boje.

Ponosno je stajala uz svog Mandarina još narednih sedam godina. Ivo je, pak, svojoj Lepoj pisao sa svakog putovanja, sve do posljednjeg dana njenog života. A on je došao i brže nego što je Andrić proveo godina čekajući. Milica je patila od artritisa, lijekovi su joj slabili srce, a ono ju je izdalo u proljeće 1968. godine.

Milica Babić Andrić preminula je u Herceg Novom gdje je odmarala sa voljenim Mandarinom. Jedina supruga jedinog jugoslovenskog nobelovca – ali i prva školovana kostimografkinja ovdašnje istorije – sahranjena je u Aleji zaslužnih građana. Nakon smrti je ponovo postala „žena koje nema“, dok se Andrić narednih godina sve ređe hvatao pera. I njega je uskoro počelo da izdaje zdravlje. Povlačio se iz javnog života i sedam godina nakon Miličine smrti preminuo, s proljeća 1975. Njegova urna je, kako je jedino moglo biti, položena kraj „Jelene, žene koje nema“.

Piše: Marta Levai