Glavni srpski zadatak je formiranje kolektivne kulture pamćenja na sva srpska stradanja, a posebno na stradanja djece, jer je upravo njihovo stradanje glavni dokaz da su postojale genocidne namjere prema našem narodu. Onaj ko ubija djecu, on uništava biološku osnovu jednog naroda i nesumnjivo ima u planu da ga izbriše iz postojanja na određenom prostoru.

Ovako direktor Instituta istorijskih nauka Univerziteta u Istočnom Sarajevu Draga Mastilović komentariše prijedlog da se u Beogradu podigne spomenik djeci nastradaloj u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

U NDH je, prema nepotpunim podacima, na zvjerski način mučeno i ubijeno 74.642 srpske, romske i jevrejske djece, od novorođenčadi do četrnaestogodišnjaka. Utvrđeno je da je samo u Jasenovcu stradalo 19.432 djece, a ona su ubijana još i u Staroj Gradiški, u Jablancu i Mlaki, u Novskoj, u Prijedoru i u drugim logorima, kao i na mnogim drugim mjestima gdje su živjeli Srbi.

Drina nije granica!

Profesor Mastilović objašnjava za Sputnjik da je iz više razloga ključno na dostojan način obilježiti stradanje djece u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u periodu od 1941. do 1945. godine. Na prvom mjestu bitno je uspostaviti kolektivnu kulturu pamćenja kod srpskog naroda kao cjeline, jer su i stradanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao i druga stradanja zapravo samo dio jednog istog plana uništenja, odnosno svođenja srpskog naroda na prostor i mjeru koja drugima odgovara.

- Stradanje srpske djece u NDH ali i u Prvom svjetskom ratu kada je Austrougarska formirala koncentracione logore u kojima su takođe bila srpska djeca predstavlja dio istog genocidnog plana koji je podrazumijevao, a ne treba zaboraviti da i dan-danas podrazumijeva, uništenje srpske nacije zapadno od rijeke Drine. Taj plan predviđa da rijeka Drina konačno postane granica dva svijeta, istočnog pravoslavnog i zapadnog rimokatoličkog. Nažalost, ti procesi i dalje nisu završeni pa i danas svjedočimo istim nastojanjima, rekao je Mastilović za Sputnjik.

Kada je riječ o spomeniku za stradalu srpsku djecu, sagovornik Sputnjika dodaje da je on neophodan i da je već odavno trebalo da bude završen i to baš u Beogradu. Ta lokacija, dodaje profesor Mastilović, ključna je upravo zbog pomenute kolektivne kulture pamćenja srpskog naroda.

Ni odgovornosti, ni kajanja

Što se tiče Nezavisne Države Hrvatske i njihove odgovornosti za logore za srpsku djecu, to je, kaže, otvoreno pitanje. Hrvatska se nikada nije suočila sa svojom prošlošću i njenim genocidnim planovima da prostor od Drine do Jadranskog mora očisti od Srba. Posljedica toga jeste da danas imamo ne samo pokušaje falsifikovanja istorije i potpunog izvrtanja istorijskih činjenica, već i pokušaje da se sam srpski narod, koji je preživio genocid u 20. vijeku, proglasi za genocidan.

Nesuočavanje Hrvata sa genocidom iz Drugog svjetskog rata i sa njihovom vlastitom prošlošću dovelo je, uz neke međunarodne faktore, prije svega uz Njemačku, do ponovnog vaskrsavanja neofašizma i neonacizma na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine devedesetih godina prošlog vijeka. Ako malo bolje pogledamo sa ove istorijske distance kako izgleda mapa Balkana koju su nam skrojile zapadne države devedesetih godina, onda ćemo vidjeti da to neodoljivo podsjeća na Hitlerov poredak na ovom prostoru.

Srbi moraju biti svjesni činjenice da je sve pomenuto samo dio jednog istorijskog procesa koji, nažalost, ni dan danas nije završen. Da bi mu se suprotstavili, moramo čuvati sjećanje na srpske stradalnike, posebno na stradalu djecu.

- Srpski narod u današnje vrijeme, posebno kada govorimo o omladini i djeci školskog uzrasta, mora imati u svojim školskim programima, ali i vanškolskim aktivnostima, stalno podsjećanje na genocid kako bismo uvijek znali na koji način da koračamo u budućnost, zaključuje Mastilović.