Jedan od naših ciljeva je da objelodanimo istinu o tome šta se desilo na području kompleksa logora smrti NDH, Gospić - Jadovno - Pag i da budemo bliže tome da ona uđe u proces obrazovanja, gdje bi se angažovali naši umjetnici na izradi filmova, izložbi te da naučna i stručna javnost počne da izučava detaljnije taj period naše istorije. Činjenica je da su događaji koji su se tada desili snažno odredili životne puteve i sudbinu nas, potomaka žrtava.

Rekao je ovo predsjednik Udruženja “Jadovno 1941” Dušan Bastašić u intervjuu za “Glas Srpske” naglasivši da je jedan od njihovih dugogodišnjih aktivnosti lociranje kraških jama, mjesta gdje su ubijane žrtve gospićke grupe logora. Prije rata bile su ucrtane na kartama, ali kada dođete na teren, on je zarastao. Lika i Velebit obiluju jamama. Do sada su našli 11, a sada su na pragu najvećeg otkrića, nepoznate jame duboke 131 metar u kojoj su nađene kosti na zidovima i na dnu.

GLAS: Obilježili ste Dan sjećanja na Jadovno, po 14. put. Kakav je osjećaj i šta u Vama budi svaki odlazaka na Velebit?

BASTAŠIĆ: Nije lako istrajati, vremenom je to veliko iskušenje, održavamo kontinuitet, okupili smo potomke i poštovaoce žrtava iz Republike Srpske, posebno iz Banjaluke i potkozarskih opština, ali i iz Beograda, Čačka, Novog Sada, Ljubljane. Bilo je i onih koji su došli iz inostranstva, a bili su tu i umjetnici i pjesnici. Prvi put čula se i pjesma, a služila su tri sveštenoslužitelja na čelu sa parohom gospićko-smiljanskim Draganom Mihajlovićem. Bilo je svečano i neću reći da je bilo tužno, jer smo duboko uvjereni da se ti naši sveti novomučenici raduju kada mi dođemo na mjesta njihovog stradanja. Sve je prošlo bez incidenta, niko se nije povrijedio, a niko nam nije ni prijetio.

GLAS: Čovjek kada stoji pored Šaranove jame i svih mjesta gdje su se dešavali strašni zločini, kopka ga da istražuje šta se desilo i kako je neko mogao na tako svirep način da počini nedjela. Jesmo li dostojni naših predaka?

BASTAŠIĆ: Pomiješana su osjećanja, postoji svijest da se nalazite na mjestu masovnog zločina, koji je bio zaboravljen i ignorisan, a takvi zločini ne zastarijevaju. Taj osjećaj je intenzivniji, jer znate da su tjelesni ostaci žrtava još tu, a onda mi, potomci žrtava, čiji su djedovi tamo postradali, imamo osjećaj da vraćamo dug. Nismo zaboravili i nije nam svejedno što ih nismo poznavali i bili smo zakinuti u našem odrastanju za njihovo prisustvo, jer mi ne znamo šta je djedovo koljeno. Tu je i osjećaj ponosa što je nas nekolicina iz Banjaluke i Beograda uspjela da animira ljude da dođu i dolaze već 14 godina na Jadovno.

GLAS: Jeste li aktivnim djelovanjem stali u kraj zaboravu zločina koji se dogodio u NDH početkom Drugog svjetskog rata na području kompleksa ovog logora?

BASTAŠIĆ: Takvim nečim moći ćemo se pohvaliti kada tema bude prisutna u udžbenicima. Ona jeste uvedena, ali ni blizu u mjeri u kojoj zaslužuje. Imate apsurdnu situaciju da u udžbenicima istorije za deveti razred o iskrcavanju u Normandiji imate deset puta više prostora nego o ovome o čemu mi pričamo. Isto tako to ćemo moći da kažemo i kada dobijemo muzej žrtava genocida počinjenih nad Srbima, a mi to još nemamo, kada budemo organizovano vodili ekskurzije i grupe đaka na ta mjesta stradanja, kada budemo imali više dokumentarnih filmova, ali i nekoga od doktora nauka koji je doktorirao na tu temu. Posljednje dvije decenije nije niko.

GLAS: Znaju li djeca dovoljno o zločinima koji su se dešavali na području kompleksa logora smrti NDH, Gospić - Jadovno - Pag?

BASTAŠIĆ: Ni moja generacija ne zna dovoljno o zločinima koji su se dešavali na području kompleksa logora smrti NDH, Gospić - Jadovno - Pag, jer to u školi nismo učili, a tek u drugoj polovini osamdesetih počelo se više pričati o ovom zločinu, a posebno mlađe generacije strašno malo znaju. Posljednjih nekoliko godina i ima nešto u udžbenicima, ali je to nedovoljno.

GLAS: Pjesma “Teci, reko” “Beogradskog sindikata” i Pavline Radovanović naišla je na pozitivne kritike. Kako ste Vi to doživjeli?

BASTAŠIĆ: Ta pjesma pojavila se nedavno na novom albumu “Sindikalno proljeće” i tema je jasenovačko stradanje. To nije uobičajeno u našoj muzici, takvo nešto se obično do sada prenosilo kod guslarskih pjesama. To do sada nije bio slučaj u zabavnoj muzici i u hip-hopu. Ona je emitovana na Dan sjećanja zbog dobre saradnje članova našeg udruženja u Beogradu sa producentima i frontmenom Feđom Dimovićem i oni su napravili aranžman, a snimljen je i kratki film.

Termin

GLAS: Dugo ste govorili da je termin “pokolj” trebalo da bude odrednica za zločin genocida NDH nad Srbima. Dokle je došlo kada je riječ o tom pitanju?

BASTAŠIĆ: Pošto se bavim ovom temom posljednjih 16-17 godina opšte je poznato da jevrejski stradalni narod ima dva termina za genocid nad tim narodom, to je planetarno poznat naziv “holokaust” i “šoa”. Jermeni imaju termin za zločin počinjen nad njima 1915. godine “Meds Jegherna” - veliki zločin, Romi imaju dva naziva, a Srbi nemaju. Zato sam okupio jednu grupu ljudi, istoričare i lingvista i onda smo odabrali riječ “pokolj” - za genocid počinjen nad Srbima od strane NDH. To je legitimno pravo našeg udruženja i predstavili smo ga javnosti. Naišlo je na osudu i protivljenje dijela naučne zajednice i stručne javnosti, jer argument je bio da je riječ o preimenovanju genocida, što nije tačno. Mi na svim mjestima koristimo taj termin i u posljednjih dvije-tri godine se ukorijenio. Dobili smo veliku podršku, a sve je manje glasova koji se tome protive.

Piše: Miloš Vasiljević