Desetog septembra obilježava se 30 godina od masovnog egzodusa i stradanja Srba iz Vozuće u opštini Zavidovići.

Iako raseljeni na sve četiri strane svijeta, Vozućani ne prepuštaju zaboravu svoje poginule i nestale.

Pješačiće stazama egzodusa 22 kilometra i prisjetiti se svih koji su dali život za slobodu, i onih za kojima se još traga.

Vozućani tih ratnih godina nisu imali dileme - braniti i odbraniti vjekovna ognjišta. Radenko Đurić kaže da je to bilo pitanje opstanka.

- Iz razloga što smo u Drugom svjetskom ratu tamo stradali, ubijeno preko 2.500 stanovnika i naša generacija nije htjela sebi da dozvoli da se istorija ponovi - kaže Đurić.

Kao jedina nepokorena, u okruženju odakle su Srbi protjerani, Vozuća se pokušavala održati. Sve do kobnog 10. septembra 1995. Srpske položaje napale su brojčano nadmoćnije muslimanske snage Drugog i Trećeg korpusa i odred "El mudžahedin". Pomogao je i NATO, bombardovanjem strateških tačaka. Spaljeno je 30 srpskih sela i protjerano 1.920 srpskih porodica. Poginulo je 459 ljudi. Još se traga za 129 nestalih. Milenko Lazić oca traži punih 30 godina.

- Dobio sam informaciju od jednog čovjeka koji je tada bio u Armiji BiH da ga je vidio zarobljenog kod neke grupe mudžahedina. 2000. godine su me pozvali iz Haškog tribunala, dao ime čovjeka, broj telefona i rekao da je on voljan da svjedoči. Međutim, ja tog čovjeka još uvijek viđam, nikad ga niko od njih nije pozvao - kaže Lazić.

Među zarobljenicima koji su preživjeli logore su i tri žene.

Za zločine nad Srbima osuđen je ratni komandant tzv. Armije BiH Rasim Delić, dok je Sakib Mahmuljin da bi izbjegao zatvorsku kapnu, pobjegao u Tursku. Za ostale zločince kazne nema. Vozućana danas ima svugdje, samo ne u Vozući. Tamo odlaze za vjerske praznike i na pješačenje stazama egzodusa, kada se prisjećaju stradanja i svojih poginulih i nestalih. Tako će i ovog 10.septembra - stazama kojima su zauvijek otišli iz svojih domova.