Skupila se masa ljudi oko crkve na Grbavici. Skinuli smo veliki krst koji je bio osveštan od dva patrijarha, srpskog Pavla i ruskog Alekseja ratne 1994. godine. Ponesoše i zvono. Zvono udari mrtvački i krenu bezpregledna kolona muškaraca, žena i djece u nepoznatnom pravcu. U pozadini ostaje rodni grad.

Oko 130.000 Srba u februarskom i martovskom nevremenu 1996. godine krenulo je u neizvjesnost, iz otetog im grada, u jedinstvenom događaju u savremenoj istoriji, postdejtonskom preseljenju, egzodusu u kome su odlazeći sa vjekovnih ognjišta ponijeli sa sobom i svoje mrtve, rekao je Srni filmski i TV režiser Dragoljub Dragan Elčić.

- Srbi u koloni napuštaju grad /Sarajevo/. To je kolona živih i mrtvih. Oko 3.500 poginulih srpskih boraca iskopani su iz grobalja svih sarajevskih opština. A, ta glina je teška, mnogo teška. Svaki dan sam kopao grobove sa svojim sunarodnicima i saborcima i snimao kamerom. Kopali smo mrtve da bi zajedno krenuli sa živima u nepoznato - rekao je Elčić, koji je i dekan Akademije umjetnosti u Beogradu.

Prema njegovim riječima, ideal je zasjenio žrtvu i pokrenuo egzodus, a u beskrajno dugoj koloni kroz sniježne smetove probijali su se šleperi, konjske zaprege i pješaci sa teškim prtljagom na plećima.

Na putu suza, prisjetio se on, nizali su se kovčezi sa posmrtnim ostacima heroja.

- To je njihov vječni put bez povratka. Nose svoje mrtve da ih negde sahrane i da im mogu izaći na grob – Sokolac, Bratunac, Zvornik, Višegrad, Bijeljina... Između svojih domaćinstava i Republike Srpske, odabrali su Republiku Srpsku - istakao je Elčić.

On smatra da je egzodus sarajevskih Srba događaj koji govori o posljedicama tragičnog sukoba u BiH, i posebno simbol samožrtvovanja sarajevskih Srba zarad mira i stvaranja Republike Srpske.

Sarajevo je prije rata bio grad "raje i papana"?!

Govoreći o "ondašnjem" predratnom Sarajevu, Elčić je naveo da se ovaj grad tada dijelio na raju i papane.

- Ko nije bio rođeni Sarajlija ili pripravnik za rođenog, ko nije umeškavao `č` ili bar simulirao, taj je sa prokletstvom na svijet pao. Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio - pojasnio je Elčić.

On je podsjetio da su glumcu Kirku Daglasu za vrijeme Olimpijade /ZOI `84/ na Baščaršiji naplatili nekakav bućkuriš hiljadu puta skuplje i hvalili se kako su zavrnuli papana.

"Rođene i prirođene Sarajlije bile su uhvatile Boga za bradu. Ta atavistička sreća nije slutila na dobro", rekao je Elčić.

U aprilu `92. počelo je "krvavo kolo"

Ovaj kultni srpski režiser, sjećajući se početka rata u BiH, rekao je da je u aprilu 1992. godine "krvavo kolo počelo".

- Kada je u aprilu 1992. godine krvavo kolo počelo, Sarajevo je za noć i dan iznutra slupano i opljačkano. Svaka je četvrt imala svoga siledžiju koji je tu vedrio i oblačio. Ne postoje u BiH samo paralelne istorije već i paralelne percepcije. Svaka stvar se vidi na tri, uglavnom suprotstavljena načina. Da, Sarajevo je bilo opsjednuto sa brda, blindirano iznutra, ali iza brda bila su druga brda sa kojih se stezao prsten druge, tuđe vojske. Svaki je svakoga, gdje je ko mogao, opkoljavao i opsjedao - rekao je Elčić.

On je dodao da, kada je Dejtonski mirovni sporazum potpisan, ljudi u Banjaluci su se veselili, a u Sarajevu su plakali, i jedni i drugi bili su u pravu, jer se Banjaluka veselila završetku rata i spoznaji da će Republika Srpska zaživjeti i postojati, a Srbi u Sarajevu plakali su jer su morali da napuste svoja vjekovna ognjišta.

- Sarajevo je u ratu, rijekom Miljackom, bio podijeljen grad. I bilo bi bolje da je tako i ostalo. Šta vrijedi, ubiše nas penkalom. To je bio kraj rata za sve osim za sarajevske Srbe. Oni su precrtani sa te karte – zaključio je Elčić izjavu Srnii.

Priredio: Ognjen Begović