Za sarajevske Srbe sloboda je svetinja, a nju nisu mogli imati tamo gdje su živjeli, stoga su prije 30 godina krenuli u Republiku Srpsku i za takvu odluku nisu se pokajali.

Ovih dana navršava se 30 godina od egzodusa Srba iz jugozapadnih opština tadašnjeg Srpskog Sarajeva i dijelova grada koji su bili pod srpskom kontrolom, alu su Dejtonskim sporazumom predati pod vlast Federacije BiH /FBiH/.

Često se u javnosti postavljaju pitanja zašto su Srbi napustili svoju imovinu i otišli, ko je i kako donio takvu odluku?

Bošnjački mediji i političari već tri decenije šire laž, uz pomoć predstavnika takozvane međunarodne zajednice iz zapadnih zemalja, iznoseći zlonamjerne neistine da je tadašnja srpska politička vlast nagovorila i prisilila srpski narod da napusti svoja sačuvana imanja.

A upravo suprotno se dešavalo tih hladnih zimskih dana i besanih noći, od kraja novembra 1995. do kraja marta 1996. godine, kada su nepregledne srpske kolone ledenim drumovima i kroz mećavu odlazile u neizvjesnost, prema istoku, preko Trebevića i Romanije, napuštajući svoja vjekovna ognjišta koja su herojski odbranili u skoro četvorogodišnjem ratu.

U godinama kada su oči skoro cijelog svijeta bile uprte ka Zapadu i mnogi iz istočnih zemalja nastojali da se po svaku cijenu domognu Zapada, sarajevski Srbi su krenuli u suprotnom pravcu, ka istoku. Tu su vidjeli slobodu. I nisu pogriješili.

Politički i vojni vrh Republike Srpske bio je zbunjen dešavanjima i pokušao je Srbe ubjeđivati da ostanu i da će se pronaći neko rješenje za njihovu bezbjednost. I sam sam bio na nekoliko takvih sastanaka, ali nikakvih pouzdanih garancija za bezbjednost nije bilo.

Iskreno, nismo ih ni očekivali. I da ih je neko ponudio, u tom periodu nismo nikome vjerovali.

SEOBA POČELA ODMAH NAKON ARANĐELOVDANA

Egzodus Srba krenuo je odmah nakon Aranđelovdana /21. novembra/ 1995. godine, kada je objavljeno da je u Dejtonu postignut mirovni sporazum o BiH i da će srpske opštine Ilijaš, Vogošća, Ilidža i Hadžići i dijelovi Sarajeva, koji su bili pod srpskom kontrolom, pripasti FBiH.

To je zaprepastilo i razočaralo sarajevske Srbe, koji su se junački odbranili tokom rata, podnoseći velike ljudske žrtve i materijalnu štetu.

Za nas su nastupili dramatični i neizvjesni dani. Ostati ne želimo, a kuda krenuti u tim ledenim, snježnim danima iscrpljeni ratom i bez novčanih sredstava?

Ipak, svi su se pokrenuli i pošli da traže bilo kakav smještaj na prostoru Republike Srpske. Tražili su se kamioni. Teško ih je bilo obezbijediti po poledici i neprohodnim putevima. Utovarali smo dio stvari neophodnih za preživljavanje.

Većina pokretne imovine ostajala je u nepokretnoj. Stoka je prodavana u bescijenje da bi se platio prevoz stvari. Oko puteva su bili razni predmeti i dijelovi namještaja, ispali sa kamiona. Neki dosjetljivi šaljivdžija ispjevao je i stihove: "Od `Pretisa` pa do Pala, sklopio bi` pet regala".

Polovinom decembra već se nije mogla produžiti registracija automobila jer je servis za tehnički pregled vozila bio zatvoren i pripreman za dislokaciju, kao i policijske stanice.

Od ratnih pobjednika, koji su hrabro i ponosno branili i sačuvali svoja vjekovna ognjišta, preko noći su postali gubitnici, jer je sve što su imali i odbranili dato FBiH i palo pod vlast onih protiv kojih su ratovali i krvarili.

ZAŠTO SMO OTIŠLI?

Čitali su Srbi iz Sarajeva nobelovca Ivu Andrića koji je u svojim djelima jasno iznio zaključak da je Bosna zemlja mržnje. Znali su to i bez Andrića. U to su se lično uvjerili. To se kroz vijekove pokazivalo i potvrđivalo.

Slušali smo, pamtili i vjerovali pričama naših starih, koje su ponekad krišom govorili, jer je to vlast zabranjivala, o srpskim stradanjima u periodima kada su se carstva mijenjala, o lažima i prevarama, koje su srpski narod koštale stotina hiljada života zbog vjerovanja komšijama Hrvatima i muslimanima, koji su u svim ratovima u 20. vijeku uvijek bili na neprijateljskoj starni.

A tada je još bilo živih staraca koji su pamtili Doboj, Arad, progonstvo u Norvešku i život u njemačkom zarobljeništvu. Pamtili su stariji i mlađima pripovijedali o logorima u koje su Srbi odvođeni i iz kojih se nikada nisu vratili i u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Pričali su o Doboju, Aradu, Jasenovcu, Jadovnu. Znali su da takvi logori od 1992. godine postoje u splitskoj "Lori", kao i Visokom i Tarčinu, te više od stotinu sarajevskih kazamata gdje su mučenja još trajala i za više od tri godine utamničene stotine Srba od kojih mnogi od njih više nisu bili živi.

Iako je ta istina o logorima i srpskim stradanjima decenijama prikrivana i potiskivana u zaborav od komunističke vlasti zarad izgradnje navodnog bratstva i jedinstva, ona je tajno, ali trajno čuvana i prenošena na mlađa pokoljenja, koja su se u posljednjem ratu uvjerila da se odnosi nisu promijenili i da su zločine nad srpskim stanovništvom u posljednjem ratu činili potomci zločinaca iz dva svjetska rata, koji za svoja nedjela nisu odgovarali i kažnjeni.

To je ohrabrivalo njihove nasljednike da isto čine i da će ostati nekažnjeni, što se, nažalost, u najvećem broju slučajeva i obistinilo.

Nepovjerenje u navodnu međunarodnu zaštitu stvoreno je još u toku posljednjeg rata u BiH, jer su se pripadnici međunarodnih snaga otvoreno stavili na muslimansku stranu. Pripadnici tadašnjeg SFOR-a su se podrugivali, ispoljavali mržnju, otvoreno prijetili i podsticali Srbe na seobu.

Većinu su činili predstavnici zemalja članica NATO saveza, koje su bombardovale srpski narod tokom rata i koji su sa ironijom, drskošću i grubošću postupali prema Srbima odmah po dolasku i uspostavljanju njihove "mirovne" misije.

I KAKO DA OSTANEMO?

Zar da nakon četvorogodišnjeg rata vjeruješ naoružanom neprijatelju, koji je prije tog rata, u miru ubio nevinog srpskog svata na sarajevskoj Baščaršiji?

Kome vjerovati u takvim okolnostima i okruženju i sa saznanjima o jamama u koje su Srbi bacani po Hercegovini i Lici, o pokoljima i progonima Srba oko Sarajeva u oba svjetska rata.

Sa takvim statusom Srbi se nisu željeli ni htjeli pomiriti i odreći slobode za koju su se borili, davali dijelove tijela i podnijeli strahovit teret i žrtve. Odrekli su se materijalnih vrijednosti zarad slobode, odrekli se imanja i krenuli u izbjeglištvo i neizvjesnost, iscrpljeni i materijalno i fizički, ali i duhovno nakon saznanja da je teritorija koju su odbranili predata protivniku.

Hiljade pojedinačnih i porodičnih odluka preko noći ili u jednom danu pretopilo se u jednu - seoba. Principijelna odluka karakternih, moralnih i svjesnih svog identiteta, sarajevskih Srba, bila je nepromjenjiva. Seoba i sloboda!

Nismo tada imali Arsenija Čarnojevića da krene pred nama kao što su imali Srbi krajem 17. vijeka, kada su krenuli u svoju prvu veliku seobu, koju je u svojim djelima opisao Miloš Crnjanski.

Nastupili su teški i neizvjesni dani i biblijske scene na zaleđenim putevima od kojih su se srca cijepala svakom normalnom ljudskom biću.

Sloboda, vjera i dostojanstvo za Srbe iz Sarajeva uvijek su bili i ostali važniji i vredniji od kuća i imanja. I krenuli smo. Spontano. Tražili preostale devastirane objekte širom Republike Srpske da bi tu prevezli dio najosnovnije pokretne imovine i osposobili barem jednu prostoriju za smještaj. Trajalo je to danima.

Kamioni su utovarani i jedna po jedna porodica napustale su svoje stanove, kuće i pradjedovska ognjišta. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli.

Svake večeri sve više stanova i kuća bilo je u mraku. Sijalice se više nisu palile, a do juče pune kuće i zgrade ostajale su prazne, ostajala je jeziva pustinja. Svi su krenuli.

NEPREKIDNE KOLONE

Već u decembru 1995.godine krenule su izbjegličke kolone iz srpskih sarajevskih opština preko Trebevića, Poljina, Visojevice, Šića i Nišića prema Palama i Sokocu i dalje prema Drini. Trajalo je to skoro četiri mjeseca. Srbi su napustili sve, ali su iskopali i ponijeli svoje poginule borce koji su dali živote za našu slobodu. Jedinstven primjer u svjetskoj istoriji. Neki su po treći put sahranjivani u groblja na Sokocu, Miljevićima, Bratuncu, Bijeljini...

Pominjanje 17. februara kao nekog datuma egzodusa je besmisleno. Do tada su najmanje tri četvrtine Srba odselile iz svojih domova. Egzodus je tekao spontano, neorganizovano. U suprotnom ne bi bio egzodus nego izmještanje. Za svakog sarajevskog Srbina datum egzodusa je kada je napustio svoju kuću. 

Tek u drugoj polovini februara, kada se vidjelo da skoro niko ne želi ostati, i vlast je počela da pruža pomoć i da obezbijedi kamione za prevoz manjeg preostalog dijela stanovništva, koje nije imalo sredstava i mogućnosti za seobu.

ŽIVOTNI AMBIJENT JE NEZAMJENjIV, ALI SLOBODA JE PREČA

Svjesni su bili Srbi da nigje ne mogu naći životni ambijent kakav su imali i kakav su gradile generacije. Gradiće ga potomci u novim mjestima življenja. Zvičaj je samo jedan, a ostavljali smo ga. Nestajala je i naša lokalna kultura življenja, solidarnost, povjerenje, familijarni obredi i običaji, pažnja kakvu više nigdje ne mogu imati i uspostaviti jer za to treba vrijeme, decenije.

Sve su to nematerijalne i nenadoknadive vrijednosti kojih smo se odricali preko noći. Teška srca, ali odlučno.

Sve to je mijenjala samo jedna riječ. Riječ vrednija od svega - sloboda. Za nas sarajevske Srbe sloboda je svetinja, a nju nismo mogli imati tamo gdje smo živjeli i krenuli smo u Republiku Srpsku, koja je zajednička sloboda. I nismo se pokajali!

Piše: Miro Pejić