Jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike, Aleksa Šantić, rođen je na današnji dan 27.maja 1868. godine u Mostaru, gdje je proveo veći dio svog života. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat, pa se poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio u rodni Mostar.

Stvarao je između dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje 19. i 20. vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj. Veliki uticaj na umjetničko stvaranje Šantića takođe je imao i Hajnrih Hajne, čija je djela Šantić i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme.

Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod, kome je i sam pripadao.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta, kao što je predstavljeno u pjesmi „Moja otadžbina”. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet, kakve su pjesme „Ostajte ovdje” i „Hljeb”. Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda, kao što je opjevao u pjesmi „Mi znamo sudbu”.
Pjesma „Pretprazničko veče” je elegija, koja nikoga nije ostavila ravnodušnim „bez suze u oku” u kojoj preovladava osjećanje tuge za izgubljenom porodicom i pjesnikov jak osjećaj usamljenosti.

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama… Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma „Emina”, koja se i danas pjeva i „osvježava duše” posebno onih sa ljubavnom sudbinom sličnom pjesnikovoj.

U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista „Zora” kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle”. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Ðikićem,…

Umro je 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.

„Najgore nevolje ovoga svijeta sručile su se na njegovu dušu… Opake bolesti, gubitak najdražih bića, usamljenost, patrijarhalni tabu, teška sudbina našeg tla…
Ali bio je skrojen od dostojanstva, svoj jad je nosio u sebi, malo kome se tužio…” ,izjavio je Skender Kulenović prilikom otkrivanja spomenika Aleksi Šantiću.

I zaista je u ovih nekoliko redova stala čitava bol, muka i patnja iz kojih su iznjedrene njegove pjesme „koje nikada umrijeti neće”, ali i dostojanstvo jednog pjesnika, koji će zajedno sa svojim pjesmama takođe ostati vječan.

Upravo je to Šantić želio i predosjećao, pa u jednoj od svojih pjesama kaže:

„Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?
Mi pjesme tvoje i drugova sviju
Što svoje duše na zvijezdama griju
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi združujemo duše ljudi svije’!
Mrtve sa živim vežu naše niti
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!