Gordana Zec, sestra Aleksandre Zec koju su 1991. zajedno s majkom i ocem u Zagrebu ubili pripadnici hrvatskog MUP-a, tzv. "merčepovci", ispričala je 2024. godine za Bi-Bi-Si, na srpskom jeziku, o noći užasa, kada su joj brutalno ubijeni sestra, majka i otac, dok su nekim slučajem preživjeli ona i njen brat Dušan.

Te večeri su, kazala je, imali porodičnu večeru i očekivali su goste koji se nisu pojavili.

Srpska porodica Zec je ubijena u noći 7. decembra 1991. godine, u Poljaničkoj ulici u Zagrebu. Zločin su počinili pripadnici specijalne jedinice MUP-a Hrvatske, takozvani "merčepovci", predvođeni Sinišom Rimcem.

Troje djece i otac otišli su na spavanje, a majka je ostala u kuhinji, u prizemlju. Gordana je slušala emisiju na radiju, ležeći u krevetu, a vrata njene sobe su uvijek bila otvorena, jer je bila najmlađa.

- Malo poslije 23 sata je neko pozvonio, bila sam budna i osluškivala sam, čula sam galamu. Onda sam ustala, stala na vrata i tada sam posljednji put vidjela (sestru) Aleksandru koja je stajala na vratima svoje sobe, pogledala me i samo otrčala niz stepenice - kaže Gordana Zec, čiju ispovijest za Bi-Bi-Si je prenio i dio hrvatskih medija.

Otac je ustao iz kreveta, jer su ga dvojica ili trojica muškaraca u uniformi došli da ga odvedu.

- Tu su se s njim naguravali, otac je navukao neki džemper, majka je tad poprilično plakala i tu su ga izveli, bos je bio - kaže Gordana. Ocu su vikali da izlazi napolje i da je "Srbin i četnik", majka je krenula za njim, ali su je vratili u kuću, prisjeća se.

Tad je Gordana otrčala dolje.

- Znam da sam je tu zagrlila da ne ide... Meni je ovo jako bolno - izustila je. - Međutim, mama je mene tad odgurnula i rekla da će doći brzo - kazala je.

U dvorištu je devetnaestogodišnji vojnik Siniša Rimac, kako je kasnije priznao, dva puta pucao u Mihajla Zeca.

Gordana kaže da je u pidžami i bosa istrčala napolje.  Gledala je kako pripadnici hrvatskih snaga odlaze bijelim kombijem, ali nije znala da su unutra i njene majka i sestra.

- Ja sam dotrčala do tijela oca i nisam stala, samo sam prošla, uplašila sam se zbog mnogo krvi i krenula sam u kuću kod susjeda - priča Gordana.

- Znam da mi je deda Božo, tako smo ga zvali, otvorio i da sam mu rekla da su mi ubili tatu, a da je Dušan i dalje u kući i on je odmah pošao po njega - svjedoči Gordana.

Komšija je pokrio tijelo njenog oca Mihajla i doveo brata Dušana u svoju kuću, gdje su sačekali i Hitnu pomoć.

- Znam da je ujutru, kad sam se probudila, došla moja strina po nas, i u par kuća smo išli, tražili smo Aleksandru, bila sam uvjerena da je ona tu negdje - kaže Gordana.

Međutim, Mariju i Aleksandru Zec, koja je još bila u pidžami, ubice su odvele na zagrebačko Sljeme, gdje su ih u blizini planinarskog doma Adolfovac vezali, ubili i zakopali u smjetlište.

- Čovek, kako je stariji, misli da će biti lakše, a ono je, čini mi se, teže - kaže Gordana Zec.

Prisjetila se i zlokobne atmosfere u Zagrebu toga vremena.

- Bilo je poziva na telefon i spuštanja slušalice, pa kombija ispred kuće, pa ga nema. Sjećam se i majčine brige i oca koji je bio jako zabrinut - kaže. Te godine je raketiran Zagreb i Banski dvori u oktobru, što je i ona zapamtila, shvatila je da se događa "neko ludilo".

Sredinom 1992, Gordana i Dušan Zec su napustili Zagreb i živjeli su s bakom na selu, a zatim su se doselili u Banjaluku, dok je rat oko njih buktao.

Gordana se prisjeća da joj je tokom odrastanja najveća strepnja bila "da se baki nešto ne desi".

- Ona nam je bila i otac i majka, i tetka i strina, nažalost - kaže.

Baka Bosa ostala je siroče kada su joj roditelji srpske nacionalnosti ubijeni u ustaškom logoru Jasenovac tokom Drugog svjetskog rata, ali je to nije spriječilo da podrži ljubav sina prema Hrvatici i Zagrebu, priča Gordana.

Kuću u Zagrebu zamijenili su za jednu u Banjaluci, što je u vrijeme raspada Jugoslavije često bio slučaj prilikom raseljavanja stanovništva. Ovaj grad postao je Gordani i Dušanu dom gdje su se od prvog dana osjećali prihvaćeno i sigurno, kako kaže, bez sažaljenja. U Banjaluci je završila Ekonomski fakultet i zaposlila se, dok s poznanicima iz Zagreba nema kontakt.

Iako je nova zagrebačka vlast nedavno postavila spomenik porodici Zec na Sljemenu i svake godine se u hrvatskoj javnosti obilježava godišnjica smrti Gordaninog oca, majke i sestre, Gordana ne smatra da je hrvatsko društvo napravilo pomak u dobrom smjeru. Umesto pravde ostaje, kaže, "gorak ukus u ustima".

Tokom odrastanja, ni ona ni brat nisu mnogo puta otvarali bolnu temu stradanja njihove porodice.

- Bilo je na početku teško živjeti s tom slikom, kad to dijete vidi, pa potisneš, pa se to negdje vrati. Uvijek sam sebe tjerala da moram dalje i da to tako treba - kaže. Objašnjava da je "napravila zid oko sebe", ne dajući ljudima da ga probijaju.

Gordana danas radi u Poreskoj upravi u Banjaluci, udata je i ima tri kćerke, a srednja je najviše podsjeća na sestru.

- Tako je plava i krhka - kaže.

Ubice tri člana porodice Zec nikada nisu odgovarale za ovaj zločin, uprkos tome što su priznali zločin nekoliko dana kasnije pred istražnim sudijom. Međutim, priznanje je proglašeno nevažećim, jer je uzeto bez prisustva advokata. Siniša Rimac, koji je učestvovao u ovom zločinu, osuđen je 2005. godine na osam godina zatvora, zbog zločina nad Srbima u Pakračkoj Poljani, 1991. godine. U januaru 2010. godine, tada odlazeći predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić smanjio je kaznu Rimcu za godinu dana.