Pravnik Dejan Pilipović izjavio je da su sužene mogućnosti da građani Srpske ostvare obeštećenje zbog NATO bombardovanja, posebno pred sudovima država članica NATO-a, ali da imaju pravo na podnošenje tužbi, kao i isticanje problema obeštećenja jer je šteta nesumnjivo nastala.

Pilipović je istakao da se ne može unaprijed sa sigurnošću tvrditi kakva bi bila sudska odluka, ali treba imati u vidu i sudsku praksu o ovom pitanju, koja oštećenima u velikoj mjeri ne ide u prilog.

– I sada je u Srbiji pitanje podnošenja tužbi za naknadu štete usljed NATO bombardovanja posebno aktuelizovano, a postoji zainteresovanost advokata za bavljenje ovim pitanjem u Srbiji i u Republici Srpskoj, kao i nekih italijanskih advokata. Biće zanimljivo ispratiti sudske postupke protiv NATO-a za naknadu štete u Srbiji. Koliko je poznato, NATO se u odgovoru na tužbu pozvao na imunitet – rekao je Pilipović.

Nekoliko ciljeva aktuelizovanja pitanja odštetnopravne odgovornosti NATO-a

On je istakao da aktuelizovanje pitanja odštetnopravne odgovornosti NATO-a i njegovih država članica može postići bar nekoliko vanpravnih i pravnih ciljeva poput neprepuštanja istorijskom zaboravu jednog događaja i njegovih štetnih posljedica ili eventualna mogućnost postizanja međudržavnih sporazuma ili sporazuma o obeštećenju ili drugom vidu pomoći između oštećenih država i njenih građana sa međunarodnim organizacijama.

Pilipović je naveo da jedan od ciljeva jeste i aktuelizovanje ovog pitanja na međunarodnom planu, što može dovesti i do nekih rješenja u skladu sa promijenjenom konstelacijom međunarodnih odnosa u svijetu, onemogućavanje tumačenja da se pasivnim ponašanjem odustalo od zahtijevanja odštetnopravne odgovornosti odgovornih subjekata, kao i aktuelizovanje naučne i stručne polemike o ovoj temi.

Nesumnjiva materijalna i nematerijalna šteta

On je dodao da je nesumnjivo da je usljed NATO bombardovanja Republike Srpske, uključujući i projektilima sa osiromašenim uranijumom, nastala materijalna i nematerijalna šteta vezana za smrt civilnih i vojnih lica, tjelesne povrede i oštećenje zdravlja, uništenje i oštećenje javnih i privatnih objekata, te životne sredine i da se potencijalna odgovornost može posmatrati na nacionalnom i međunarodnom planu.

– Moguće utuživanje na nacionalnom planu može ići u tri pravca – da tužbu podnesu oštećena lica pred domaćim sudom protiv država koje su izvršile bombardovanje ili protiv NATO-a kao međunarodne organizacije ili protiv vojnika – pilota koji su izvršili bombardovanje, da tužbu podnesu oštećeni civili, ali i vojna lica protiv svojih država čiji su državljani, a pred domaćim sudom, kao i da tužbu podnesu oštećena lica pred sudovima zemalja članica NATO-a protiv tih zemalja ili protiv vojnika koji su izvršili bombardovanje, a državljana tih država ili protiv NATO-a kao međunarodne organizacije – naveo je Pilipović.

Negativan stav sudova država članica NATO o naknadi štete

On je rekao da će kod ovih slučajeva, ishodi postupka za naknadu štete, to jeste uspješnost zasnivanja odgovornosti prema raznim pravnim osnovama – biti različiti.

– Pred nacionalnim sudovima država članica NATO-a raspravljala bi se odštetna odgovornost zbog bombardovanja prema njihovim opštim pravilima o odgovornosti za štetu i posebnim propisima. Dosadašnja sudska praksa u ovim predmetima, kad je riječ o tužbama pred sudovima država članica NATO-a, u sličnom slučaju oštećenih državljana Srbije zbog NATO bombardovanja, pokazuje negativan stav sudova tih država o naknadi predmetne štete – istakao je Pilipović za Srnu.

On je dodao da se koriste različiti argumenti – od toga da se bombardovanje ne može pripisati tuženim državama već NATO-u, do stava da, na primjer, italijanski sudovi nemaju nadležnost da odlučuju o ovim tužbama, jer kada je riječ o bombardovanju radi se, prema stavu tih sudova, o aktima u obavljanju političke funkcije.

– S druge strane, stručnoj javnosti je poznata i presuda italijanskog suda u Kaljariju iz 2011. godine kojom je dosudio naknadu štete porodicama italijanskih vojnika, koja je značajna zbog činjenice o uzročnoj vezi između smrtnih oboljenja i dejstva osiromašenog uranijuma boravkom na bombardovanim područjima Kosova i Metohije, s tim da ne bi bio isti pravni osnov u slučaju da naši građani podnesu takve tužbe u državama članicama NATO-a – naglasio je Pilipović.

On je dodao da ishod parnica za naknadu štete od svoje države, pred domaćim sudovima, zavisi od toga da li se u ulozi tužioca javljaju vojna lica i policajci kada domaći sudovi dosuđuju naknadu štete s pozivanjem na opšti slučaj objektivne odgovornosti domaće države za štetu od opasne djelatnosti, ili se kao tužioci javljaju građani – civilna lica kada je negativan stav sudske prakse.

– Svakako da podnošenje tužbe protiv svoje države ne predstavlja pravu satisfakciju žrtvama NATO bombardovanja – ocijenio je Pilipović.

On je dodao da u slučaju podnošenja tužbe protiv stranih država ili lica pred domaćim sudovima, načelno, problem predstavlja pitanje nadležnosti i imuniteta, ali tom pitanju treba pristupiti u svakom konkretnom slučaju.

– Zastarjelost je od posebnog značaja kada je riječ o šteti izazvanoj dejstvom osiromašenog uranijuma, s tim da u tom slučaju, što je korisnije za oštećene, treba smatrati da objektivni rok zastarjelosti počinje da teče od trenutka kada su štetne posljedice poprimile konačan oblik, a ne od trenutka čina bombardovanja. U našem pravu, potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju u objektivnom roku od pet godina od kad je šteta nastala – objasnio je Pilipović.

Odgovornost na međunarodnom planu

Kada je riječ o odgovornosti na međunarodnom planu, Pilipović je rekao da se može razmatrati mogućnost podnošenja tužbe pred Međunarodnim sudom pravde od oštećenih država protiv država članica NATO-a koje su izvršile bombardovanje ili protiv NATO-a kao međunarodne organizacije.

– Pitanje odgovornosti država za štetu nanesenu protivpravnim aktima se bazira na odredbama Nacrta pravila o protivpravnim aktima država, koji je stekao status običajnog prava. Uslovi odgovornosti za štetu na međunarodnom planu, u teorijskom smislu, su povreda međunarodne obaveze u vidu radnje ili propuštanja, pripisivost iste državi i odsustvo osnova isključenja odgovornosti – rekao je Pilipović.

On je naveo da u slučaju odgovornosti na međunarodnom planu nije predviđen rok zastarjelosti potraživanja naknade štete.

Pilipović je dodao da NATO bombardovanje, što uključuje upotrebu oružja sa osiromašenim uranijumom, predstavlja kršenje međunarodnih dokumenata i konvencija i pravila običajnog međunarodnog prava.

– U procesnom smislu, tužba države za naknadu štete na međunarodnom planu protiv druge države se ostvaruje pred Međunarodnim sudom pravde i samo se, u pravilu, države mogu pojavljivati pred sudom kao sporne strane. I pored toga, države mogu i bez ikakvih posebnih ugovora pred ovaj sud iznijeti pitanje odštete za povredu međunarodne obaveze, ali i dati mogućnost rješavanja prema pravičnosti, ali samo ako na to pristanu – istakao je Pilipović.

On je podsjetio da je SR Jugoslavija podnijela tužbu protiv dijela članica NATO-a pred Međunarodnim sudom pravde u vezi sa bombardovanjem, ali da se on oglasio nenadležnim i odbacio je tužbu, jer je tada postojao problem u vezi sa članstvom SR Jugoslavije u UN.

– Kada je u pitanju BiH situacija može biti drugačija, ali ostaje upitno kako će BiH da podnese tužbu za naknadu štete zbog NATO bombardovanja protiv pojedinih država učesnica tog čina i članica NATO-a s obzirom na kompleksnu političku situaciju u BiH –  konstatovao je Pilipović.

On je dodao da je u pravu sporno da li drugi dokument vezan za odgovornost međunarodnih organizacija – Nacrt pravila o odgovornosti međunarodnih organizacija – ima karakter međunarodnog običaja, pa samim tim je sporna i njegova primjenjivost na slučaj podnošenja tužbe protiv međunarodnih organizacija.

– Kao dodatni problem kod podnošenja tužbe protiv NATO-a kao organizacije može nastati u vezi sa proceduralnim pitanjima, jer pred Međunarodnim sudom pravde locus standi imaju, po pravilu, države, ali ne i međunarodne organizacije. Međutim, i sam NATO ima pravila za rješavanje zahtjeva za naknadu štete koju pričini, ali je upitno da li bi se to moglo u ovom slučaju realizovati u praksi –  rekao je Pilipović.

On je naveo da u pogledu odgovornosti država članica za akte međunarodnih organizacija prevladava stav u međunarodnopravnoj nauci da je odvojena međunarodnopravna odgovornost međunarodnih organizacija od odgovornosti država članica zbog posebnog subjektiviteta međunarodnih organizacija.

– Evropski sud za ljudska prava se u slučajevima „Banković i drugi protiv Belgije i drugih“ i „Marković i drugi protiv Italije“ izjašnjavao vezano za NATO bombardovanje. Evropski sud za ljudska prava se nije bavio meritornim pitanjem odgovornosti za štetu država nanesenu civilima NATO bombardovanjem /SR Jugoslavije 1999. godine/, ali nije ni utvrdio povredu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda povodom konkretnih postupaka država članica prema podnosiocima tužbi pred nacionalnim sudovima tih država, koji postupci su negativno okončani po žrtve ili oštećene – napomenuo je Pilipović.

S druge strane, dodao je on, zabilježen je slučaj da je NATO platio odštetu bugarskoj porodici za štetu nastalu na njihovoj imovini prilikom NATO bombardovanja SR Jugoslavije.