Pjevao je sevdalinke sa Nadom Mamulom i Zaimom Imamovićem i svirao harmoniku, iako ne čita note. Bio je major JNA, direktor šumarije, osnivač i menadžer kulturno-umjetničkih društava, sa kojima je proputovao pola Evrope.

Kraljevinu Jugoslaviju i Užičku republiku pamti, kao da je juče bila.

I još je mnogo toga stalo u život inženjera Save Kojadinovića iz male varošice Rudo na istoku Srpske.

Ustvari, čika Savo nije iz Rudog, bar ne po rođenju, nego iz Mokre Gore u Srbiji. U tom je planinskom selu rođen, pazite sad, 26. januara 1928. godine. Ima, dakle, 94 godine.

Sve su prilike da će proslaviti i stotu, jer i danas živi kao mladić. Vozačku dozvolu je obnovio 11. juna ove godine.

I vozi svakodnevno, ali nikad ne ubacuje u petu, jer njegov automobil, „zastava 125“, čuveni „pezejac“, ima samo četiri brzine. Čika Savi dosta.

– Uvijek sam vozio „zastave“. Ovo mi je osma „zastava“, koju sam kupio. Nije da ne bih mogao imati nešto savremenije, ali neću, što će mi – veli čika Savo.

U svom „šumarskom“ stanu, u kojem je već ranom zorom naložio vatru i sebi spremio ručak, čika Savo je ekipu Srpskainfo dočekao sa odličnom turskom kafom.

Dok je kafu sipao u šoljice nije prosuo ni jednu jedinu kap, iako su mu ruke drhtale.

– Ne tresu se meni ruke, ovo ja namjerno, tako se najljepše uspe kafa, a da svako dobije malo pjene. To je štos, koji sam naučio od iskusnih muslimanskih domaćica – kaže čika Savo.

Živi sam, na trećem spratu, i bez problema ustrči uz stepenice. Čita novine bez naočara, ustvari naočarima se posluži samo kad čita sitna slova na uputstvima za upotrebu.

Da ima oštro oko i smisao za detalj, pokazuje i ogromna kolekcija fotografija, koje je snimio tokom svog dugog i bogatog života.

– Hoćete li da vidite neke fotografije? Samo recite, koja vas godina zanima. Hoćete 1971? Evo – kaže čika Savo i otvara nekoliko albuma sa slikama snimljenim prije tačno pola vijeka!

Foto: S.Pašalić/RAS Srbija

Sve njegove fotke uredno su složene u albume i kutije, raspoređene po godištima. Jedna je soba za fotografije, uspomene i brojna priznanja, koja je dobijao, još a vrijeme SFRJ. Ističe se Orden zasluga za narod, koji je potpisao lično Josip Broz Tito, Savin Vrhovni komandant iz mladosti.

U drugoj sobi dominiraju lovački trofeji.

– Bio sam strastven lovac, decenijama. Eto, i sad ponekad odem u lov – kaže čika Savo.

Pa za Srpskainfo, potanko, prepričava svoj život, uz izvinjenje da će nešto, zasigurno, propustiti. Jer, ima toga, sijaset.

Rođen je, dakle, u Kraljevini Jugoslaviji. Priče o ubistvu kralja Aleksandra sjeća se kao kroz maglu, bio je mali. Ali Kraljevinu pamti, jer je u doba prve Jugoslavije već bio gimnazijalac.

Gimnaziju je upisao u Užicu, bila je to velika stvar za siromašnog dječaka sa sela.

– Nije to bilo kao ovo danas, "ajd Alija nek je više vojske"! U gimnziju su išli samo najbolji đaci – veli čika Savo.

Kad su njemački okupatori zauzeli Užice, gimnazijalci su ostali bez škole. Zauzeli Nijemci svaku zgradu koja je nešto valjala da smjeste vojsku, pa su giznazijalci učili po kafanama i kućama.

– I kad su partizani oslobodili taj dio Srbije i osnovali Užičku republiku, mi nismo prekidali školovanje. Nismo izgubili nijednu godinu školovanja, ali sve je to bilo, navrat nanos: za dva tri mjeseca završiš razred – sjeća se Savo i kaže da je imao mnogo muke da na fakultetu „popuni“ rupe u gimnazijskom znanju.

– Nisam u vrijeme Užičke Republike sreo Tita, ali jesam poslije rata, kad je on dolazio u Užice, a ja bio SKOJ-evac. Izgledao je mlad i odlučan, pravi komandant – kaže čika Savo.

Kao šesnaestogodišnji dječak, Savo se pridružio se partizanima i kraj rata dočekao u pobjedničkoj vojsci.

Poslije toga ide na redovni vojni rok, pa u Školu rezervnih oficira u Karlovcu, u Hrvatskoj. Kao rezervni oficir, dogurao do čina majora JNA.

Tek kad je odužio dug domovini, Savo je upisao Šumarski fakultet u Beogradu. A Beograd, veliki grad, studentski život pun izazova, a on, kaže, nije imao šta da obuče. U konkurenciji skockanih gradskih mladića morao se „vaditi“ na šarm.

Foto: S.Pašalić/RAS Srbija

Pridružio se KUD-u „Sonja Marinković“, igrao folklor, pa pjevao, a i hamoniku je naučio da svira, sve po sluhu.

– Odem ja na igranku, u auli fakulteta, jedna me cura izabere za ples, a ja tuc- muc. Ne znam korake, nije to narodno kolo! I onda upišem i plesnu školu i naučim sve plesove za mjesec dana – priča čika Savo.

I tako, igranke, folklor, putovanja sa KUD-om, a kad je trebalo da upiše četvrtu godinu studija, ispostavilo se da je propustio mnoga predavanja.

Jedan profesor zapeo, ne da mu potpis. Borben, kakav je bio, Savo se zaputio u Sarajevo i tamo su ga, bez problema, primili na četvrtu godinu studija.

– Da nisam otišao u Srajevo, mnogo bih u životu propustio. Sarajevo je u to doba bilo grad pjesme, romantike, druženja. Hodam tako s curom i tek nakon deset dana saznam da je muslimanka. I šta? Ništa. Meni, koji sam došao iz jednonacionalne sredine to je u početku bilo neobčno, ali brzo sam se uklopio. Nije teško navići se na dobro – kaže Savo.

Odmah su ga, naravno, pozvali u KUD, mlad a već formiran pevač nije mgao promaći „skautima“.

Njegov talent su prepoznali i u Radio Sarajevu, koji je u to vrijeme okupljao vrhunske muzičare.

Pozvali su ga na audiciju i rekli su mu: „Biće, dječko, nešto od tebe, samo moraš još učiti pjevanje“.

– I tako ja, sa 21. godinom, uđem u tadašnju estradu. Pjevao sam na koncertima sa Nadom Mamulom, Zaimom Imamovićem, Himzom Polovinom i drugim velikanima – priča Savo.

Sjeća se kako su mu rekli da mora dobro uvježbati bar dvije pjesme.

– Kažu, otpevaš tu svoju i pozovu te na bis, i šta ćeš onda – kaže u šali čika Savo.

I zvali su ga na bis. Poslije se odvažio pa je Šerbi Alajbeoviću, šefu orkestra i čuvanom harmonikašu rekao da zna pomalo i harmoniku svirati.

– Veli Šerbo: “Ene, otkud sad to!” Isproba me i uzme da vježba samnom. Bio sam jedno vrijeme druga harmonika u orkestru – kaže Savo.

Nastupi i turneje su se nastavili i kada je završio fakultet i dobio prvi posao u šumariji u Višegradu. Al nije Savo upao u zamku da jureći za slavom, zanemari profesiju.

Foto: S.Pašalić/RAS Srbija

– Kaže meni moj šef u šumariji: „Zašto ne ideš pjevati za stalno, ne možeš ovako, na dva fronta.“ A ja njemu velim: „Pusti ti kraju estradu, to je dobro dok si mlad i zgodan, a šta poslije“. I posvetim se šumarstvu – kaže čika Savo i napominje da je nekad bio „prilično atraktivan mladić“.

Poslije se oženio, ljubav svog života, kojoj je i danas vjeran, upoznao je u Višegradu.

I tako, porodica, posao… ali nije mogao baš skroz da se odrekne muzike. I tako je započela Savina karijera osnivača i menadžera kulturno umjetničkih društava.

– Formiram KUD „Sloga“ u Višegradu, okupim orkestar, igrače, pjevače, talentovane momke i cure, naučim ih svemu što muzičari amateri treba da znaju. Pa stupim u kontakt sa klubovima naših ljudi u Austriji. Među prvima sam organizvao putovanja naših folkloraša u inostranstvu – kaže Savo.

Gostovali su po celoj Jugi, a i u Rudo, gdje je proživio decenije svog života, prvi put je došao sa KUD-om.

Kad se, sa suprugom, preselio u Rudo i tu je osnovao KUD, u kojem je „propjevala“ i njihova kćerka jedinica, Sanja.

– Sanja je divno pjevala. Primjetili su to i u Španiji, 1987. godine, kada je KUD „Mladost“ iz Rudog bio jedini ansambl iz Jugoslavije, koji je učestvovao na velikom međunarodnom festivalu. I španske novine su pisale o tome, još čuvam taj članak – kaže čika Savo.

Sjeća se i turneja po Mađarskoj, Njemačkoj, Bugarskoj, Francuskoj.

Sjeća se čika Savo i kako je s porodicom, „stojadinom“ putovao na more, pa kako je sa suprugom, motorom, išao u lov i na izlete, i kako su mu taj „NSU“ motor pklonili iz šumske uprave, da bi ga privoljeli da ostane u Rudom, jer je bilo teško naći inženjera koji hoće u mali grad…

A kad mu sjećanje na lijepe i manje lijepe trenutke izblijedi, tu su fotografije, da ga podsjete. Ima ih na hiljade i sve ih je sam snimio.

Foto: S.Pašalić/RAS Srbija

Mnoge od tih fotografija podsjećaju ga da je istinski bogat čovjek. Jer, iako živi sam, čika Savo ima veliku porodicu.

Savina kćerka Sanja je, kada je počeo rat, otišla u Švedsku. Danas sa suprugom i djecom živi u Sarajevu.

– Sanja je moja jedinica, ali ona ima četvoro djece. Tako i ja danas imam četvoro unučadi i jedno praunuče. Eto, bogat sam čovjek – kaže čika Savo.