Dekan Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci, Branko Blanuša, tvrdi da prave strategije u oblasti visokog obrazovanja, kao i u  oblasti istraživanja, nauke i tehnologije nema, te da bi bilo normalno da se broj studijskih programa širi i raste sa potrebama tržišta i sa većim brojem studenata koji ih upisuju. Kod nas je sada obrnuta situacija.

Razgovarali smo o ovoj i mnogim drugim temama, a više o tome čitajte u Katerinom novom intervjuu.

Možete li nam za početak reći zašto ste za Vaš životni poziv izabrali elektrotehniku?

Ponajviše zbog toga što je to porodična tradicija. Moj otac je bio inženjer, kao i starija sestra. Dok sam bio srednjoškolac, svi putevi su me vodili prema Elektrotehničkom fakultetu. U momentu kada sam upisao fakultet, nisam iskreno ni znao šta se studira na elektrotehnici, sa čime ću se sresti i čime ću se baviti. Završio sam matematičku gimnaziju u Banjaluci, i volio sam fiziku i matematiku. Da je tada postojao Prirodno-matematički fakultet u Banjaluci, najvjerovatnije bih se odlučio za njega.

U kakvom su sjećanju vaši studentski dani? Koliko su se navike i obaveze studenata promijenile, ukoliko poredimo vašu i nove generacije?

Sada je mnogo ljepše biti student. Ne mogu reći da moji studentski dani nisu imali lijepih momenata, posebno sa početka studija, jer je to bio predratni period. Dobar dio studija sam završio u ratno doba i ne treba ni pominjati kako je bilo teško u to vrijeme. Nismo imali osnovne uslove za život, a da ne govorim za studiranje. Dobar dio godina koje sam trebao provesti na studiju, proveo sam na ratištu. Studije sam počeo u Banjaluci, a zatim sam, 1996. kao student 5. godine upisao Elektronski fakultet u Nišu. Tamo su mi priznali gotovo sve što sam položio u Banjaluci. Taj grad, studij i te ljude nosim zaista u lijepom sjećanju, iako mi je to bilo vrlo teško vrijeme sa materijalne strane. Bila je borba svaki mjesec, kako završiti studije, kako platiti troškove. Sa druge strane, to je bio veliki motiv da se što više uči i prije stigne do cilja.

Danas se studentima pružaju zaista velike mogućnosti, u smislu da mogu da obogate svoja znanja kroz različite studentske razmjene, kroz programe mobilnosti studenata, studentsku praksu ovdje i u inostranstvu. Danas mnogi studenti imaju mogućnost za dobijanje stipendija, zatim za usavršavanje i u toku studija, i po završetku.

Ako napraivmo neku paralelu, to su dva drugačija studija. Mislim da se u moje vrijeme, što se tiče onog što student treba da nauči i pokaže na ispitu, više tražilo i da su sasvim sigurno profesori bili strožiji kada je u pitanju ocjenjivanje. Teže je bilo dobiti visoke ocjene, a 9 i 10 su bile ocjene rezervisane samo za one izuzetne studente, što često nije  bilo.

Sada je studij više orjentisan prema aplikativnim znanjima i studenti mnogo više praktično rade u laboratorijama.

Kako je proticala Vaša karijera, nakon završenih studija?

Kada sam završio Elektronski fakultet u Nišu, imao sam ponudu da ostanem kao saradnik na fakultetu. Međutim, brojne veze sa Banjalukom, a prije svega sa svojom majkom koja je početkom rata ostala sama, i djevojkom iz Banjaluke Dijanom , koja je sada moja supruga, uticale su na to da se vratim.

Tadašnji dekan, a sadašnji ambasador naše zemlje u Grčkoj, profesor Branko Dokić, pozvao me da dođem na fakultet. Kada sam došao i vidio se sa njim, pitao sam ga kada mogu da dođem da radim. Očekujući odgovor da ću početi za mjesec, dva, dekan mi je rekao da dođem odmah sutra. Tako da sam odmah po povratku u Banjaluku počeo da radim.

Magistrirao sam na ETF-u u Banjaluci, doktorirao isto tako. Imao sam jednog izuzetnog profesora kao mentora u toku postdiplomskih studija, prof. dr Slobodana Vukosavića, sadašnjeg člana SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti). Bio je veoma zahtjevan profesor, i mogu reći da mi je njegovo insistiranje na radu i rezultatima puno pomoglo da sve obaveze oko doktorske disertacije shvatim vrlo ozbiljno.

Tu su bili i studijski boravci u Njemačkoj i Češkoj. U jednoj Češkoj kompaniji sam radio na konkretnim zadacima i  dosta velikim projektima i to je za mene bilo značajno životno iskustvo . Prošao sam kroz  jedan proces od same projektne ideje do konačnog proizvoda.

Što se tiče poslova na fakultetu, moj profesorski angažman prvenstveno  je vezan za Elektrotehnički fakultet u Banjaluci, ali isto tako nosim lijepe uspomene sa Elektrotehničkog fakulteta u Istočnom Sarajevu, gdje sam 5 godina bio nastavnik na predmetima Elektronika 1 i Elektronika 2. Imao sam izuzetno dobru saradnju sa nastavnicima i studentima ovdje u Istočnom Sarajevu i vrlo lijepo sam se osjećao svaki put kada sam dolazio.

Koji su najveći izazovi vašeg radnog mjesta? Na kojim projektima trenutno radite?

Izazovi su višestruki. Trenutno obavljam funkciju dekana Elektrotehničkog fakulteta U Banjaluci, što u ovom vremenu nije nimalo jednostavan posao. Treba uzeti u obzir okruženje, koje je takvo, kakvo je, i na njega ne možemo mnogo uticati. Najveći izazov je trenutno kako privući studente da se odluče za ovaj studij. Takođe, potrebno je osigurati sve potrebne uslove za odvijanje nastavnog procesa, i ne samo to, nego zajedno sa kolegama na Fakultetu raditi i na njegovom unapređenju i osavremenjavanju. Pored nastave, vrlo važan element rada na fakultetu je i istraživanje i nauka. I za ovo je potrebno imati što bolje uslove .U današnje vrijeme, kada ne postoji sistemska  podrška državnih institucija u ovom segmentu,  to predstavlja poseban izazov.  Treba reći da je jedna od aktivnosti  dekana i komunikacija, odnosno saradnja sa drugim fakultetima Univerziteta u Banjoj Luci, ali i šire i isto tako sa kompanijama u okruženju, posebno u cilju podrške Fakultetu i realizacije zajedničkih projekata. Pored svega, kao univerzitetski nastavnik imam i sve ostale radne obaveze kao što su  izvođenje nastave, ispiti , rad sa studentima, učešće u projektima i bavljenje naučno-istraživačkim radom.

Svjedoci smo, nažalost, odliva velikog broja stanovnika, a među njima visokoškolovanih kadrova. Koliko su diplome elektrotehničkih fakulteta iz BiH priznate u inostranstvu?

Mislim da je to poznata činjenica da su diplome elektrotehničkih fakulteta iz BiH priznate u inostranstvu. Istina, više bih volio da oni koji završe elektrotehnički fakultet u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, ovdje nastave da rade i da se dalje usavršavaju i školuju.  Međutim, brojni su primjeri onih koji su otišli u inostranstvo. Nije mi drago što su otišli, ali mi je drago što su naši inženjeri cijenjeni i uspješni, bilo da su se zaposlili, ili nastavili svoje školovanje u zemljama EU, Sjedinjenim državama, Australiji, Kanadi… To je još jedna potvrda da se na našim elektrotehničkim fakultetima dobro radi, posebno na osnovnim studijima.

U kakvom je stanju obrazovanje, nauka i tehnologija u RS danas? Da li postoje planovi i strategije za razvoj ove oblasti ili da li se sistemski ulažu sredstva?

To je vrlo široko pitanje i mogli bismo imati dug razgovor samo na ovu temu. Moje mišljenje je da definitivno prave strategije u oblasti visokog obrazovanja, te u oblasti istraživanja,  nauke i tehnologije nema.

Govoriću u ime javnih fakulteta i samo se kratko osvrnuti na privatne. Mislim da je u startu, prilikom definisanja privatnog visokoškolskog obrazovanja, napravljena pogreška. Sada se neke stvari pokušavaju dovesti u red, ali to teško ide. Činjenica koja govori o tome kakvi su privatni fakulteti je pozicioniranje onih koji završe takve fakultete na tržištu rada. Odnos ozbiljnih, prije svega privatnih kompanija, koje moraju da stvaraju proizvod i plasiraju ga na tržište, prema onim koji završe  privatne fakulteta najbolje svjedoči o tome.

Što se tiče javih fakulteta, tu se otvara mnogo pitanja. Na svakom fakultetu postoji određen broj zaposlenog osoblja, to su nastavnici, saradnici,  administativno osoblje.  Budžetsko finansiranje ličnih primanja  zaposlenih je sva materijalna podrška koju  fakulteti imaju od  Ministarstva, odnosno Vlade. Domen djelovanja Ministarstva prosvjete i kulture bi trebao biti nešto drugačiji u odnosu na ovo što sam maločas pomenuo.

Ne postoji strategija. Mislim da se dobro zna koja su zanimanja deficitarna. Sa druge strane, postoje zanimanja kojih ima toliko na tržištu rada da je pitanje kada će studenti koji završe sada dobiti posao u struci. Da li upisivati nove generacije takvih studijskih programa? Takođe, imate programe koje pohađa mali broj studenata. Da li je bolje dati stipendiju tim studentima i da se školuju u Beogradu, Novom Sadu, nego održavati takav studijski program? Mi ovdje imamo kontraprocese, što nije sasvim logično. Normalno bi bilo da se broj studijskih programa širi i raste sa potrebama tržišta i sa većim brojem studenata koji ih upisuju. Kod nas je sada obrnuta situacija.  Takođe, nema mehanizama kojima se može odvojiti rad od nerada na univerzitetu.  Kako nagraditi one koji više rade i imaju bolje rezultate u nastavi, projektima  i nauci?  Postavlja se pitanje i da li je ono što student dobija, tj. znanje, vještine i kompetencije zaista ono što je potrebno na tržištu rada. Kakva je povratna veza? Da li se uzima u obzir mišljenje poslodavca i bivših studenta koji su zaposleni u struci o kvalitetu studija; šta je to što je dobro;  na čemu treba raditi;  šta je to što nedostaje  u nastavnim planovima; šta se uči,  a nepotrebno je i prevaziđeno?

Sa druge strane imamo veliki problem kada su u pitanju doktorske studije, na koje ne vidim da iko obraća pažnju. Univerzitet bez doktorskih studija je nivo škole, koledža. Doktorski studiji su mnogo ozbiljniji , jer se tamo školuje budući nastavni kadar, rade se ozbiljna istraživanja. Na Univerzitetima na kojima postoje doktorske studije, javlja se problem finansiranja. Za ozbiljne doktorske studije potrebni su ozbiljni projekti, ako nemate ozbiljnih projekata iz kompanija na tržištu, potrebna je direktna intervencija države, odnosno Ministarstva.  Mislim da je prava uloga Ministarstva nauke i tehnologije da se obezbijede sredstva i u saradnji sa Univerzitetima i u okviru doktorskih studija  formiraju odgovarajući istraživački projekti sa jasno definisanim ciljevima i očekivanim rezultatima. Oni bi za sobom povukli formiranje istraživačkih timove.  Sigurno bi se pojavile i  startap kompanije koje bi se oslanjale na Univerzitet. To bi uticalo i na veće ulaganje iz inostranstva i transfer tehnologija. Otvorio bi se jedan proces pozitivne povratne sprege, koji bi dugoročno imao niz pozitivnih efekata, ne samo po sistem visokog obrazovanja,  nego i po ekonomsko stanje u državi.

Toliko je pitanja o kojima bi se moglo govoriti i koja se ozbiljno nameću.

U ovom kontekstu pomenuo bih svoju nedavnu  posjeti Rumuniji.  Znači,  ne govorim o razvijenoj zapadnoevropskoj zemlji, nego o balkanskoj državi, za koju mnogi ovdje smatraju da je siromašna i nerazvijenija  od nas.  Bio sam u gradu Kluž koji ima 325 hiljada stanovnika. Interesantno je da taj grad ima 100 hiljada studenata i to na 5 javnih univerziteta. Posjetio samTehnički univerzitet, koji broji oko 20 hiljada studenata i imaju oko hiljadu studenata na doktorskim studijama i 87 istraživačkih grupa. To je takav potencijal, da nije ni čudo što su u okolinu Kluža došle svjetske kompanije kao što su Majkrosoft, Boš, Emerson, Kontinental,.. To je nešto o čemu treba razmišljati. Kakva nam je strategija u oblasti visokog obrazovanja, nauke i tehnologije?

Kakva je situacija na tržištu rada u Bosni i Hercegovini kada je u pitanju oblast elektrotehnike?

Reći ću ukratko kakva je situacija u Banjaluci. Izuzetno je velika potreba kompanija u okruženju za ovom strukom, a posebno u IT sektoru. Svaki student u Banjaluci može biti siguran da onog trenutka kada završi fakultet može naći zaposlenje.

U oblasti informacionih tehnologija potražnja je veća od broja onih koji završe studije. Mislim da je dobra strana to što studenti mogu da obezbijede stipendije kako bi se finansirali do kraja studija. Manje poželjna je činjenica da studenti u ranoj fazi studija odlučuju ozbiljnije da počnu da rade, pa se studiji ne završe ili dugo traju. Ne mogu reći da podržavam takvu odluku. Naravno nije loše imati praktičan angažman, ali se tu mora naći mjera da studiji budu prioritet.

Mislim da je generalno situacija dosta povoljna, studenti lako pronalaze zaposlenje u struci i to u kompanijama gdje imaju sasvim pristojna primanja za naše uslove.

Šta biste poručili studentima i ostalim mladim ljudima za kraj našeg razgovora?

Oni koji se odluče za elektrotehniku, sasvim sigurno će napraviti dobar izbor. Poznajem situaciju na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci, a situacija je slična u Istočnom Sarajevu. S obzirom na naše uslove, mogu im se ponuditi kvalitetan studiji i ono što je jako važno, poslije završetka studija imaju sigurno zaposlenje u kompanijama gdje će moći da se usavršavaju u struci i imaju dobra primanja. Mislim da je to dobar , pored ostalog,   razlog da se neko odluči za ovaj studij.

Što se tiče uopšte studenata, sklonosti su različite. Ne mogu svi studirati tehničke fakultete, a ne bi ni valjalo. Ne bi bilo loše razmisliti šta raditi poslije završetka studija, šta im pruža taj studij. Ne birajte studij samo da bi dobili diplomu. Gledajte da izaberete studij kroz koji ćete dobiti odgovarajuće znanje i vještine. Diploma jeste često formalni uslov, ali nije dovoljan ukoliko iza toga ne stoje znanje, vještine i kompetencije da možete da radite odgovarajući posao.

Bez obzira da li ste fakultetski obrazovani ili niste, gledajte da budete što bolji. Gledajte da budete ne obični, ne osrednji, već odlični, da volite taj posao i da ga dobro radite. Sasvim je izvjesno  da će onaj koji hoće da radi i zna svoj posao biti uspješan, bilo da se zaposli  u kompaniji, ili se odluči da  pokrene sopstveni posao.