Čast je imati sagovornika poput Darka Kovačevića, doktora književnoistorijskih i lingvističkih nauka koji osim rada na fakultetu svoje vrijeme provodi baveći se fotografijom, sviranjem gitare, pišući i čitajući. Razgovarali smo o brojnim zanimljivim temama, te ovu priču dijelimo i sa vama. Uživajte.
Recite nam nešto o svom obrazovanju, kao i to koliko dugo ste zaposleni kaoprofesor engleskog jezika i kakva su vaša iskustva u tom smislu?
U smislu formalnog obrazovanja, završio sam osnovne studije na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu i na Odsjeku za opštu muzičku pedagogiju na Muzičkoj akademiji na istom univerzitetu. Potom sam, takođe na Filozofskom fakultetu, magistrirao i doktorirao, sa radovima iz oblasti američke književnosti te konačno, sticajem okolnosti, doktorirao po drugi put, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, ovaj put sa radom iz oblasti kontrastivne lingvistike i analize žanra.
Kao profesor engleskog jezika sam počeo raditi 2001. godine, u Gimnaziji i srednjoj stručnoj školi u Istočnom Sarajevu, a na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu sam zaposlen od 2003. godine. Trenutno sam u zvanju docenta na Elektrotehničkom fakultetu u Univerziteta u Istočnom Sarajevu, a određen broj časova radim i u Školi za osnovno muzičko obrazovanje Istočno Novo Sarajevo, kao nastavnik gitare.
Iskustva, u smislu rada u nastavi, su načelno dobra i pozitivna, a rad sa studentima jedno izuzetno i dugoročno dragocjeno iskustvo. U današnje vrijeme, zahvaljujući opštoj globalizaciji i sveprisutnosti engleskog jezika se nekako, ponekad čak i pogrešno, podrazumijeva da taj jezik svi znaju, a tome su svoj doprinos svakako dali i masovno prisustvo raznih vidova stranaca i međunarodnih organizacija na ovim prostorima, razvoj savremenih informacionih tehnologija, sveopšta dostupnost internetskih sadržaja i načelna prisutnost engleskog jezika u medijima. Govoreći o studentima sa kojim radim pomenuta (pret)postavka, često, ne odgovara baš sasvim činjeničnom stanju, što djelimično zavisi i od pristupa nastavi engleskog jezika na nivou osnovne i srednje škole, ali i od ličnih afiniteta. Nekome strani jezici jednostavno idu, a nekome ne. U cjelini, mislim da je moj posao dobar i volim to što radim.
Šta biste bili da se niste opredijeliti da studirate engleski jezik?
Kako bih bio potpuno iskren, reći ću da sam studij engleskog jezika upisao da ne bih otišao u vojsku odmah nakon završetka srednje škole, te da popunim vrijeme od godinu dana, dok sam spremao prijemni za Muzičku akademiju. Međutim, nastavio sam uporedo da studiram oba fakulteta i završio ih. Nekad sam imao i novinarske i prevodilačke ambicije, ali novinarske nikada nisam realizovao u obrazovnom smislu, dok se prevođenjem aktivno bavim, u mjeri u kojoj mi to okolnosti dozvoljavaju, omogućavaju, ali i nameću.
Iz Vaše perspektive, koliko studenti znaju engleski jezik i koliko imaju razvijenu svijest o značaju poznavanja stranih jezika?
Svijest o neophodnosti poznavanja stranih jezika, naročito engleskog, svakako postoji, ali je često zamućena već pomenutom predrasudom o sveopštem poznavanju engleskog jezika zasnovanoj na stalnom višestrukom kontaktu sa tim jezikom u svakodnevnom životu i medijima. Sposobnost dobrog ili solidnog razumijevanja jezika putem slušanja imaju gotovo svi, a slično, mada u relativno manjoj mjeri, važi i za razumijevanje pročitanih tekstualnih cjelina. U domenu sposobnosti usmene komunikacije i izlaganja na engleskom jeziku postoje znatne oscilacije, dok najveći problem predstavlja pisanje. Pod terminom pisanje podrazumijevam pisanje (relativno) dužih tekstualnih cjelina i na tom mjestu se studenti često nekako gube. Mada, u vezi sa pomenutim, usuđujem se reći da je kod nas, među mladim ljudima, kultura pisanja, smislenog uobličavanja i uvezivanja misli i ideja generalno veliki problem i na maternjem jeziku, ali to je već subjektivno stanovište koje izlazi iz okvira postavljenog pitanja.
Znamo za vaš umjetnički hobi – digitalnu fotografiju. Od kada se bavite fotografijom, kada i kako se pojavilo to interesovanje?
Kad sam bio relativno mali, negdje sredinom osnovne škole, dobio sam od mame fotoaparat Bereta, a potom sam, nakon rata, imao nekoliko takozvanih aparata – „idiota“. Međutim, kod analogne fotografije me je uvijek prilično frustriralo što do samog razvijanja slika nikad ne znaš koliko ih je realno „uspjelo“. Prvi digitalni fotoaparat sam dobio 2004. godine, a u svijet „ozbiljnije“ fotografije sam ušao 2009. godine, kupovinom DSLR fotografskog aparata.
Kako vi doživljavate fotografiju, šta ona za vas predstavlja? Imate li interesovanja i za video?
Stanje prizora u jedinici vremena. Za razliku od fotografije, video me nije nikada posebno privlačio jer je, nekako, ispravljiv, nije fiksiran na jednu tačku u vremenu. Kada se ipak bavim videom, tretiram ga krajnje neumjetnički, odnosno potpuno dokumentaristički, kao bilježenje određenog događaja u kome su i pokretna slika i zvuk od jednakog značaja. S druge strane fotografija je nešto što ostaje zaleđeno, fiksirano, a time, na neki način, i trajno, Naravno, treba biti pošten pa reći da digitalna fotografija pruža mogućnost da se napravi ogroman broj fotografija pa tek onda izabere najbolja ili željena, ali konačni rezultat ipak trajno oslikava jedan trenutak. Moja fotografska interesovanja su usmjerena prvenstveno na portretnu fotografiju, odnosno lice i njegovo predstavljanje, zatim na koncertnu fotografiju i, u skladu sa mogućnostima i opremom, makro fotografiju. Konačno, tu su i pejzažna i arhitekturna fotografija. Mnogo volim da fotografišem gradska okruženja, građevine i svakodnevni život.
Osim fotografije poznato nam je i da ste kreator, urednik i jedan od autora nainternet magazinu magare.info. Možete li nam reći nešto više o tome kako ste došli na ideju da pokrenete takav sajt?
Volim da pišem, bilo da su u pitanju osvrti na svakodnevne životne situacije, prikazi knjiga, filmova ili muzičkih izdanja, ili obično tersanje na dnevnom nivou. Takođe, logično, volim i da čitam, naravno ne samo knjige, nego i časopise i stripove. E sad, ako odete na bilo koju trafiku, uočićete da je kultura časopisa, kao skupova autorskih tekstova na određene teme, gotovo nestala, ili nestaje. S druge strane, svakodnevnim (regionalnim) internetom dominiraju portali na kojima je najveći dio sadržaja zasnovan na dnevnim zbivanjima. Onog trenutka kad sam odlučio da pišem, doživljavajući (vlastito) pisanje kao određeni vid aktivizma, djelovanja, došao sam na ideju da sebi napravim internet časopis u formi sajta, te da pokušam okupiti ekipu kreativnih autora koja će na tom sajtu objavljivati svoje autorske pisane tvorevine. Zakupio sam domen, na osnovu osnovnog poznavanja rada na računaru koje imam kreirao sam sajt i to je bilo to. Nazivu sajta kumovala je Goca, moja supruga, i idealno se, kroz skup osobina koje se obično, konvencionalno, pripisuju magarcima, uklopio u ideju autorske slobode, samostalnosti i tvrdoglavosti. Ne znam koliko će sam sajt opstati, ja pišem kad imam inspiraciju i slobodno vrijeme i, na veliku žalost, to činim uglavnom kad me nešto isprovocira ili pogodi. Rijetko se natjeram da pišem o nečemu lijepom. Slično je i sa drugim autorima koji objavljuju na sajtu. Moja inicijalna ideja je bila da se oko sajta magare.info okupi grupa kreativnih ljudi koji će, periodično, na dobrovoljnoj bazi i u skladu sa vlastitim interesovanjima, pisati svoje tekstove i slati ih na objavljivanje. Nažalost, ta koncepcija se, do sada, pokazala kao teško održiva. Ljudi se često uplaše kada dobiju ponudu i slobodu da napišu nešto što je duže od poruke ili statusa ili komentara na fejsbuku, nešto što će ostaviti trag. Mislim da je i tu problem u, već pomenutoj, ozbiljno narušenoj kulturi pisanja.
Da li imate još neki hobi ili interesovanje osim fotografije? Kako provodite slobodno vrijeme?
Odgovor na ovo pitanje je u domenu sasvim klasičnih aktivnosti. Prije svega, kada vremenske prilike to dopuštaju, vozim bicikl, i to je jedna od aktivnosti koja mi veoma mnogo znači. Uvijek nešto čitam, ponekad, i po potrebi, pišem, naiđu periodi kada aktivno vježbam gitaru, povremeno ugovorim neko fotografisanje, kada to prilike dopuštaju putujem…. Slobodno vrijeme načelno provodim sa suprugom Gocom i mačkom Cicijem. Ima perioda kada kod kuće ne radim ništa kreativnije od gledanja serija na TV-u. Sve zavisi od trenutnog stanja, raspoloženja, egzistencijalnim potrebama uslovljenih obaveza i godišnjeg doba.
Kada pomenete čitanje, bojim se da kod nas to više ne spada u klasičan vidprovođenja slobodnog vremena. Šta mislite o tome?
Postoje i dalje ljudi koja čitaju, koliko god da su u manjini. Usuđujem se reći da je kultura čitanja kod nas na izvjestan način ubijena lektirom koja se obrađuje tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja. Smatram da lista knjiga koje se, kao obavezne, čitaju i analiziraju u osnovnim i srednjim školama zahtijeva određenu dozu adaptacije, ažuriranja i osavremenjivanja.
Nedavno sam razgovarao sa koleginicom koja radi kao profesor srpskog jezika i rekla mi je da su se neke stvari u određenoj mjeri promijenile, u smislu knjiga koje se obrađuju u određenom uzrastu. Recimo, uzeću to kao primjer, moja generacija je čitala „Gorski vijenac“ u drugom razredu, „Dekameron“ u prvom, psihodeličnu „Lelejsku goru“ u četvrtom, i nismo bili baš spremni za poimanje i uočavanje svih nijansi i slojeva tih književnih djela, što je, vrlo lako moglo dovesti do stvaranja odbojnosti prema njima, a kod nekoga u tom uzrastu ta odbojnost može lako prerasti u trajno, doživorno stanje otpora prema knjigama.
Smatram da se pojedinac, u tinejdžerskom uzrastu, ne može uvesti u književnost samo preko onoga što je nekim sistemom vrednovanja nekad neko proglasio za dobro i trajno vrijedno, za „klasik“ . Klasici nipošto ne bi trebali biti jedini izbor, već bi trebalo raditi na razvijanju individualnih čitalačkih ukusa i preferencija. Poželjno bi bilo u nastavu uvrstiti i djela iz onoga što se, često olako i potcjenjivački, naziva beletristikom, i tako ponuditi (budućem) čitaocu širi izbor i nove vidike i mogućnosti.
Još jedan problem koji ozbiljno ugrožava kulturu čitanja jeste i postojanje ogromnog broja interpretacija, skraćenih i pojednostavljenih prikaza književnih djela, koje efikasno omogućavaju zaobilaženje (obaveze) njihovog čitanja. Druga krajnost je i hiperprodukcija različitih vidova lako čitljive literature napisane sa viškom komercijalnih i manjkom umjetničkih ambicija čiji konzumenti sebe posmatraju kao „ozbiljne“ čitaoce, ne bivajući svjesni uskosti literarnih i žanrovskih tokova kojima se kreću, negdje između ekstremizovanih trilera i horora, primitivnog narativnog oslikavanja pornografije i sadomazohizma, ljubavnih priča uklopljenih u moduse i bizarnosti savremenog načina života, bezbrojnih priča o tragedijama i znanim i neznanim bolestima i literature o samospoznaji. Oni koji se opredijele za konzumaciju takve literature kao da iz svijeta klasične književnosti (forsirane i nametnute od strane obrazovnog sistema) nastoje pobjeći u bizarnost i krajnje ekstreme, dodjeljujući im (potpuno nezasluženu) estetsku vrijednost, i drže se usko uz nju, praktično odbacujući sve ostalo, što ih, globalno gledano, ipak ne čini čitaocima u širem smislu te riječi. Mislim, u domenu čitanja treba sve probati, samo tako se i može formirati neki kritički ili estetski sud, ali nikada ne treba ostati u okviru samo jednog žanra ili pravca, niti vlastiti skup izbora nametati kao jedinu mogućnost i najbolju opciju.
Generalno, ko želi da čita naći će način, a književnost je toliko bogato i neiscprno područje da u njemu svako može naći svoj put i usmjerenje. Finansijske prilike, kupovna moć i načelni standard u tom smislu ne mogu poslužiti kao izgovor. Samo se plašim da postepeno nestaje svijest o potrebi za čitanjem.
U kakvom vremenu živimo? Kakav je vaš pogled na današnju situaciju u gradu u kome živite i radite?
Vrijeme u kome živimo je toliko turbulentno, višesadržajno i nepredvidivo, da bi se o tome moglo pričati i razmatrati danima. Reći ću samo da to smatram da se iz današnjeg načina života i svih ponuđenih sadržaja može izvesti mnogo toga dobrog i korisnog, pod uslovom da za tim postoji volja i želja. Naravno, moguć je i suprotni scenario…
Što se tiče života u Istočnom Sarajevu, to je mjesto u kome ostvarujem svoju egzistenciju, koje volim i sagledavam sasvim realno i objektivno. Najveći nedostaci koje uočavam, i čijim odsustvom se smatram direktno pogođenim i uskraćenim, jesu iz domena kulturnog života.
Istočno Sarajevo je univerzitetski centar, sa velikom koncentracijom akademskih građana i mladih i sposobnih ljudi, što je izuzetno dobro i pozitivno, ali se usuđujem reći da su kulturne prilike na relativno lošem i praktično zanemarljivom nivou. Tu su institucije i pojedinci koji se trude, ulažu napor i vrijeme, kako u edukaciju mladih, tako i u realizaciju kulturnog života (osnovna i srednja muzička škola, Muzička akademija i ostali fakulteti, Kulturni centar, Matična biblioteka…), ali u svemu tome nekako ne postoji sistem, organizovani i dugoročni plan rada koji bi rezultirao isplaniranim, osmišljenim i usaglašenim repertoarom kulturnih dešavanja raspoređenim na čitavu godinu, a ne samo na nekoliko festivala, koncerata i sporadičnih predstava između kojih često stoje blokovi praznine. Nedostatak takvog plana rada po automatizmu utiče i na nestalnost i neinformisanost potencijalnih konzumenata – publike. Kultura je veoma često svedena na event, na formu čiji sadržaj je praktično nebitan.
S druge strane, problem je i to što ne postoji prostor za muzička i kulturna dešavanja većeg i šireg obima, a veliki broj poluzavršenih ili polurazrušenih građevina, inicijalno namijenjenih za umjetničke, kulturne ili sportske sadržaje, koja se može vidjeti širom Istočnog Sarajeva (neke od njih su čak nastale potpuno neopravdanim rušenjem sasvim upotrebljivih scenskih prostora), ne govori u prilog mogućnosti nastanka nekog takvog prostora u skorijoj budućnosti.
Bilo bi istinski poželjno da se pokrene sveobuhvatna kulturna inicijativa, apsolutno lišena političkih, ideoloških i svih drugih suprotstavljanja i interesa, uz uključivanje svih onih koji bi imali želju i potrebu da svoje znanje, obrazovanje, ideje i kontakte stave u funkciju formiranja i uspostavljanja ozbiljne, organizovane i osmišljene šeme kulturnih dešavanja u Istočnom Sarajevu, ali ostaje pitanje samo ko bi imao moć, resurse, autoritet i finansijska sredstva da takvu inicijativu pokrene i sprovede u djelo, a dok god se na njega n može dati odgovor ova ideja (nažalost) ostaje u domenu idealističkih maštarija.