Svakog 5. novembra Bošnjaci - bosanski muslimani u Varešu, gradiću u srednjoj Bosni, slave "Dan oslobođenja grada", dok istovremeno pripadnici hrvatskog naroda obilježavaju ovaj datum kao Dan sjećanja na egzodus i stradanje Hrvata. 

Sa druge strane, Srbi ovaj datum uopšte ne spominju iako je tada ispisana jedna od najznačajnijih stranica u knjizi herojskih podviga i humanih djela boraca Vojske Republike Srpske. 

Humanost koju je srpski narod pokazao prema ugroženom i prognanom hrvatskom stanovništvu danas je, nažalost, tek zaboravljena epizoda ratnih zbivanja. A upravo taj trenutak zaslužuje da bude prepoznat u javnosti i da svim mlađim generacijama bude zvijezda vodilja i jedno svjetlo nade u mračnim i burnim vremenima.

Tih ledenih novembrskih dana 1993. za vrijeme trajanja rata u Bosni i Hercegovini, odigrali su se tragični događaji po cjelokupno stanovništvo Vareša, gradića u srednjoj Bosni. Muslimanske oružane snage su ušle u ovaj grad i osvojile ga, a cjelokupno srpsko i hrvatsko stanovništvo tada biva protjerano. Kuće i društveni objekti u vlasništvu Srba i Hrvata su zapaljeni i demolirani, imovina je opljačkana, a katoličke i pravoslavne svetinje su minirane ili devastirane. Civili koji nisu stigli da se evakuišu ili jednostavno nisu željeli da napuste svoje domove platili su životom, a dio njih se i danas vode kao nestali. Formirani su logori i zatvori za srpske i hrvatske civile..

VAREŠ - "MALI RIM"

Na nadmorskoj visini od 829 metara, okružen prirodnim ljepotama i brojnim rudnim bogatstvima, smješten je gradić Vareš. Vareš se nalazi u kotlini rijeke Stavnje, a udaljen je 45 kilometara sjeverozapadno od Sarajeva. Okružen je planinama Kapija, Stijene, Zvijezda i Perun. Mjesto gdje su se vijekovima unazad susretale i ukrštale različite kulture, tradicije i običaji prozvano je još od davnina “Malim Rimom” i “Jugoslavijom u malom”. 

U Varešu su prema popisu stanovništva iz 1991. godine relativnu većinu činili Hrvati sa udjelom od 40,6 posto, muslimana je bilo 30,23 posto, a Srba 16,41 posto. Demografske promjene, ratni mortalitet i prisilna migraciona kretanja značajno su promijenila etničku sliku te danas imamo situaciju da Bošnjaci čine apsolutnu većinu, dok je udio Srba doslovno desetkovan.  Broj Srba se iz godine u godinu sve više smanjuje, a mnoga sela ostala su pusta i nenaseljena. Sagledavajući hronološki stvari iz današnje perspektive, brojni istoričari i analitičari danas ističu da je plan bošnjačkog/muslimanskog rukovodstva bio da Vareš "očiste" od Srba i Hrvata i tako stvore potpuno etnički čist grad. Gledajući današnji popis stanovništva, nažalost, može se zaključiti da je bošnjački vojni vrh u toj namjeri u velikoj mjeri i uspio.

Vareš se do novembra 1993. nalazio pod kontrolom Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO). U gradu je osim domaćeg hrvatskog stanovništva bio smješten i veliki broj hrvatskih izbjeglica koje je muslimanska vojska protjerala iz različitih dijelova srednje Bosne. Treba istaći da je u Varešu još 1992. spas potražio i veliki broj srpskih civila, protjeranih uglavnom iz Sarajeva i drugih ratom zahvaćenih područja. Oni su od strane hrvatskog stanovništva bili veoma dobro prihvaćeni, tu su se osjećali bezbjedno i sigurno, a posebno mjesto u kolektivnom sjećanju vareških Srba ima bolnica gdje su svi pacijenti i ranjenici nezavisno od njihove nacionalne pripadnosti imali jednak tretman i pružena im je sva medicinska pomoć. Hrvatski ljekari su pružali pomoć čak i ranjenim srpskim borcima, pripadnicima Vojske Republike Srpske. Isto tako, na drugoj strani linije na području sarajevskih opština Ilidža i Ilijaša koje su bile pod kontrolom VRS, srpski ljekari i medicinski stručnjaci (među kojima je čuveni primarijus dr Miodrag Lazić) nesebično su pomagali i spašavali živote kako Srbima, tako i hrvatskim civilima i vojnicima.

HUMANOST VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE U VAREŠU

Hrvatska sela bivaju napadnuta već u ljeto 1993. godine kada veliki broj ljudi biva primoran da napusti svoje domove. Upravo u tom periodu značajnu ulogu su odigrali pripadnici Vojske Republike Srpske koji su na sve načine pokušali da olakšaju tešku sudbinu hrvatskog stanovništva te surovu realnost učine što podnošljivijom. Hrvatski izvori bilježe da je "zbog stalnog straha od muslimansko-bošnjačkog nasilja, krajem avgusta 1993. godine započela evakuacija žena i djece hrvatske nacionalnosti iz ovog grada. Tako je u dva konvoja posredstvom VRS preko srpskih teritorija u Hercegovinu prebačeno ukupno 3.200 djece i žena."

Zahvaljujući mnogobrojnim humanitarnim akcijama Vojske Republike Srpske još od 1992. je spašeno desetine hiljada života na području Srednje Bosne; civili su uspješno evakusani iz neprijateljskih okruženja, odbranjena su mnoga sela i gradovi, a prognanima je pružena sva moguća pomoć. Ta pomoć je pružana svim civilima nezavisno od njihove vjerske i nacionalne pripadnosti, a jedna u nizu takvih akcija humanitarnog karaktera zbila se i u Varešu.

U novembru 1993. godine muslimanska vojska tzv. Armije BiH izvršila je sveopšti napad na sam grad Vareš zbog čega u egzodus odlazi do tada većinsko hrvatsko stanovništvo. Iz grada u progonstvo odlazi i manji broj Srba koji su ovdje ostali. Hrvatsko i srpsko civilno stanovništvo našlo se u velikoj panici i strahu. Odjednom su postali stranci u vlastitome gradu! U strahu za sopstvene živote bivaju prinuđeni da napuste svoja ognjišta, svoj grad u kojem su rođeni, gdje su odrasli i gdje su proživjeli neke od najljepših trenutaka u životu. Među nezaštićenim narodom je vladao pravi haos, a Hrvati su posebno strahovali i zbog mogućih zločina budući da su do tog momenta počinjena mnogobrojna zlodjela muslimanske vojske nad hrvatskim stanovništvom u Travniku, Novom Travniku, Jablanici, Fojnici, Prozoru, Vitezu...

U tom momentu donijeta je odluka da hrvatski civili i vojnici preko srpske teritorije krenu u egzodus ka Kiseljaku. Rukovodstvo Vojske Republike Srpske je drage volje prihvatilo prijedlog spremno da pomogne ugroženom stanovništvu, a vrlo brzo su se u akciju spašavanja uključili i srpski civili, mještani vareških i sarajevskih sela. 

Više hiljada bespomoćnih hrvatskih civila – žena, djece, starih i mladih, ranjenih i bolesnih uputilo se stazama egzodusa ostavljajući za sobom svoje kuće i stanove, imanja i dragocjenosti na milost i nemilost napadačima. Nije bilo ni vremena ni načina ponijeti sa sobom bilo šta vrijedno! Nepregledne kolone autobusa, kamiona i automobila prepunih žena i djece jasno su oslikavali tragediju koja je snašla stanovnike ovog kraja. Ipak, najvažnije je bilo spasiti vlastite živote kao i živote najmilijih. Sa civilima su preko srpske teritorije krenuli i mnogi ranjeni vojnici – pripadnici HVO-a, javili su tada reporteri STV-a. Po Varešu su tih novembarskih dana sa položaja tzv. Armije BiH počele da padaju granate koje su pogađale dječija igrališta, kuće, zgrade, crkve što je bilo jasno upozorenje svima koji odluče da ostanu kakva ih sudbina očekuje!

U spas unesrećenom i izgladnelom hrvatskom stanovništvu tada priskače srpska vojska i srpski civili. Ranjenicima i bolesnima je odmah pružena sva medicinska pomoć. Mnoge porodice, žene sa djecom su primljene u srpske kuće gdje im je ponuđen smještaj, hrana, lijekovi i osnovne namirnice. Omogućen im je prevoz, prevoženi su gdje god su željeli. Otvoreni su i privremeni kolektivni centri gdje su ljudi primljeni i ugošćeni kao kod svoje kuće o čemu su svjedočili i sami Hrvati nebrojano mnogo puta. Gotovo identična situacija dogodila se i na Vlašiću kada je srpska vojska prihvatila više hiljada hrvatskih izbjeglica koje je vojska tzv. Armije BiH prognala iz Travnika i doline Lašve pruživši im pomoć i smještaj.

SJEĆANjA SRPSKIH VOJNIKA I HRVATSKIH CIVILA NA NOVEMBARSKE DANE

O akciji spašavanje hrvatskog stanovništva, te njihovom zbrinjavanju svoje mišljenje su godinama unazad dali brojni učesnici ovih ratnih događaja. Major Vujadin Popović ispričao je novinarima STV-a te 1993. godine:

- Sam način na koji ih  je primio srpski narod i Vojska Republike Srpske uliva im dodatnu sigurnost u njihovu ličnu bezbjednost i bezbjednost njihovih porodica. Oni bi se tako sigurno željeti osjećati i tamo kad pređu – rekao je major Popović.

Pukovnik Spasoje Čojić rekao je novinarima STV-a kako su pripadnici Vojske Republike Srpske ispunili svoju misiju i pomogli svima kojima je pomoć bila neophodna:

- Prema našim saznanjima koja su vjerodostojna, s obzirom na to da je Vojska Republike Srpske taj posao krajnje korektno i ljudski obavila i prihvatila hrvatske žene, djecu, iznemogle, starce i prebacila u Kiseljak. Radi se o cifri preko 5000 ljudi…Danas je konačno posljednji konvoj, koga ćemo isto tako uraditi 7. novembra…idemo za Sokolac i iz Sokoca ćemo prebaciti hiljadu žena i djece, takođe, za Kiseljak. Ja ne znam za slične primjere da je neprijateljski vojnik radio ono što je radi moj vojnik, pripadnik Vojske Republike Srpske u ovih zadnih, da kažem, četiri mjeseca kako su borbe Hrvata i muslimana postale žešće i taj sukob u Bosni i Hercegovini kulminirao - rekao je pukovnik Čojić.

Goran Šehovac, bivši pripadnik vojne policije Ilidžanske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), svjedočio je više puta o pomoći koju su srpska vojska i policija pružile Hrvatima prilikom evakuacije iz Vareša u jesen 1993. godine. Svjedok je rekao da je njegova jedinica dobila naređenje da pomogne pri premještanju hrvatskih civila iz Vareša ka Kiseljaku. On se, opisao je, u taj proces uključio entuzijastično, noseći hrvatsku djecu na leđima i pomažući drugim civilima. Više puta je ponovio da je izuzetno ponosan na svoju ulogu u toj akciji.

Ni hrvatski civili nisu se libili da stanu pred kamere i izraze javno zahvalnost srpskom narodu. Tako je jedna vidno uznemirena Hrvatica rekla novinarima STV-a da želi otići na sjever Srbije, u Suboticu, gdje ima čak četiri djevera, te da u potpunosti vjeruje Srbima sa kojima je odrasla.

Mladi Hrvat Ivo dodao je da želi otići u Beograd te da su oni u Varešu živjeli sa Srbima vijekovima i da nikada nisu imali problema sa komšijama.

Tomo Lovrić, penzioner od 82 godine, posvjedočio je tada da su mu pripadnici Vojske Republike Srpske spasili život i zaštitili ga od dojučerašnjih komšija muslimana. Tomo je istakao da nikada nije pomislio da može biti otjeran sa kućnog praga. Hrvatski vojnik Antun ranjen je od muslimanske granate tokom napada na grad Vareš, a srpski vojnici odmah su mu pružili svu neophodnu pomoć na čemu se i javno zahvalio svima. Njegove povrede su sanirane zahvaljujući brzoj intervenciji srpskog saniteta, a istovremeno su članovi njegove porodice - supruga i dvoje djece takođe zbrinuti na sigurno zahvaljujući srpskom stanovništvu.  

RAT POČEO SRPSKIM ŽRTVAMA!

Iako muslimanski mediji i boračka udruženja potenciraju da su rat u Varešu počeli Hrvati, okrivljujući ih za sva dešavanja, mora se jasno naglasiti da su to sve neosnovane optužbe koje nemaju uporište u realnosti. Rat u ovom gradiću je počeo srpskim žrtvama još u proljeće 1992. kada su napadnuta i zapaljena srpska sela. Najteže je bilo tokom juna 1992. kada je desetine srpskih civila iz više sela i zaseoka vareške i ilijaške opštine ubijeno i ranjeno tokom napada muslimanske vojske. Pred pravosudnim organima BiH se vodi i sudski postupak protiv počinilaca ovih nedjela - pripadnika muslimanske tzv. Armije BiH.

Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica na području Vareša postojali su logori i zatočenički objekti za Srbe. Oni su bili smJešteni u podrumu škole u naselju Majdan prekoputa željezare, ali i u mjesnom Domu penzionera, te u privatnim kućama. U napadu bošnjačke vojske na grad Vareš početkom novembra 1993. zarobljen je veći broj civila srpske nacionalnosti, uglavnom žena i djece. Republički centar identifikovao je četvoro djece iz porodice Marković koja su 2. 11. 1993. bila zatočena od strane vojske tzv. Armije BiH u selu Pogar u podrumu jedne porodične kuće. Riječ je o Borki (2) i njenom bratu Veliboru Markoviću (6) kao i Milenku (4), te njegovoj sestri Mileni Marković (5). Ova djeca su zajedno sa roditeljima i drugim zatočenim civilima bila izložena psihofizičkoj torturi, a korišćeni su i kao živi štit. Na slobodu su pušteni tek šest mjeseci kasnije kada su prebjegli na srpsku teritoriju.

Podaci sarajevskih i bošnjačkih organizacija navode kako je tokom i nakon rata došlo do značajne promjene etničke slike i strukture srpskih naselja, te kako su četiri većinski srpska sela postala bošnjačka, a kako je čak šesnaest srpskih sela ostalo potpuno nenaseljeno i ona danas više ne postoje. Takav je slučaj sa npr. mjestima Žižci, Samari, Poljanice, Seoci, Letevci, Kunosići, Blaža... Riječ je o mjestima koja su popaljena i opljačkana i iz kojih je prognano cjelokupno stanovništvo.  

STRADANjE HRIŠĆANSKIH SVETINjA

Nijemi svjedok srpske patnje svakako je i pravoslavna Crkva Pokrova Presvete Bogorodice u Varešu, jedna od najljepših svetinja u Bosni i Hercegovini. Ova božija kuća ostala je sačuvana i spašena od devastacije zahvaljujući mještanima hrvatske nacionalnosti mada je sa padom grada i ona kamenovana i pretrpjela je blaža oštećenja.

Katolička Župna crkva u selu Borovica (opština Vareš) sagrađena je 1924, posvećena 1925, a obnovljena 1959. godine. Tih novembarskih dana 1993. muslimanski ekstremisti su minirali i zapalili ovu župnu crkvu, vjeronaučnu dvoranu i župnu kuću zajedno sa arhivom i bibliotekom. Potom su oštetili i kapelu Borovičke njive, a sve Hrvate sa područja ove župe protjerali su u izbjeglištvo. U Gornjoj i Donjoj Borovici u potpunosti je uništena katolička crkva i župna kuća. Krst na platou ispred crkve je takođe srušen i razbijen, a podaci lokalnih udruženja navode da su sakralni objekti devastirani i u Kopijarima, Duboštici, Miru, Bijelom Borju, Gornjoj i Donjoj Vijaci, Krčevinama, Očeviji, Pogarima, Vareš Majdanu i drugdje.

MISIJA VRS - GEST VRIJEDAN POŠTOVANjA

Akcija spašavanja hrvatskih civila jasno oslikava karakter rata i ulogu Vojske Republike Srpske koja se godinama pokušava predstaviti na jedan potpuno drugačiji način. Svjedoci smo da je srpski narod zahvaljujući propagandi i netačnim informacijama često bio izložen satanizaciji. Časna odbrana kućnog praga bila je okvalifikovana kao nekakva "agresija" a istina o ovim humanitarnim, odbrambenim akcijama se uporno i danas zataškava, prećutkuje i prikriva kako bi se postojeći mit o "lošim Srbima" i crno-bijeloj slici rata održao! Vojska Republike Srpske, stvorena sa jedinim ciljem da odbrani i sačuva srpsko civilno stanovništvo od progona i zločina, pokazala je nebrojano puta svoju humanost, čast i poštenje. Možda je najbolji primjer svima nama dao i načelnik opštine Vareš - Zdravko Marošević, koji svake godine odaje poštu svim žrtvama. Ovaj ratni veteran, bivši borac Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO)  javno je prije nekoliko godina istakao da bi vrlo rado odao počast i srpskim žrtvama, civilima i borcima VRS, te da svaka žrtva zaslužuje poštovanje i pijetet. Njegova izjava naišla je na veliki broj pozitivnih komentara i pohvala.

Autor: istoričar-sociolog Igor Mitić, Beograd